3.9.2023..In memoriam
Tatla Sena Kotromanovi (Arapovi) je roena 25. marta 1940. godine u Mrkonji-Gradu. Tako bar kau knjige i pisana dokumenta, iako se u našoj kui mogla esto uti pria o tome kako se to desilo upravo u vrijeme demonstracija „Bolje rat, nego pakt, bolje grob, nego rob“, samo dvanaest dana prije napada na Jugoslaviju. I da je ta upisana, jedna godina više vezana, ustvari, za 1958. godinu i smrt Seninog oca, kada je jedno od starije djece moralo da se zaposli kako bi pomoglo u školovanju ostalih. Bilo kako bilo, ovaj gubitak je teško pogodio cijelu porodicu, a imanje je polako poelo da propada i postaje plijen tobonjih prijatelja. No, i pored navaljivanja i upornosti nekih imunijih mrkonjikih porodica, nijedno od djece nije dato na usvajanje. Mnogo godina kasnije, prolazei pored divnih starinskih kua sa magazama, mi, Senina djeca, znali smo esto, onako u šali, da joj kaemo: „Eh sad bi ova kua bila naša!“
U djetinjstvu i u ranoj mladosti Sena je bila pravi primjer ovnovske tvrdoglavosti. Uvijek se, i u kui i u školi, kako bismo mi to danas rekli, borila za ljudska prava. A izazivanje autoriteta i poigravanje sa onim što je strogo zabranjeno nekada se kanjavalo mnogo surovije nego u ova naša moderna vremena. Zbog svega toga je majka za nas bila i ostala pravi i istinski heroj. Onda još nije bilo ni šerenih igri, ni klikera-staklenaca, ni svjetlucavih bombona na jelkama, ali je zato jednoga dana jedan zgodni mladi sa gitarom ušao tiho i neujno u Senin ivot, osvojio njeno srce i unio vesele boje u do tada sumorni crno-bijeli svijet.
Mi djeca pamtimo dobro georgine-dalije koje je majka brino njegovala u naninoj avliji. I ruu što je puzala uz prozor kue koja se sada ruši pod teretom godina. Sa laticama sonim, mirisnim i lakim kao duša, od kojih se pravilo najljepše slatko i najslai sok. Koliko nam je samo puta mahala lješnjacima i buketima jagoda-kitnjaa koje je donosila sa svojih uspješnih šumskih pohoda! I kako nam je divno mirisao špajz na razne demove, slatka i sokove! Kao i sve domaice, majka se uvijek trudila da nas poštedi od svega, govorei da je naše da uimo i da emo imati kad da nauimo sve ostalo. A na nju ionako niko nee galamiti što su joj na poetku školske godine ruke crne od kokanja oraha i prebiranja šipaka. Kakvo je to samo bilo slavlje kad se okupi itav komšiluk i kad se u dvorištu naloi vatra za kazan u kom se pravi dem-pekmez, pa ga svi, na smjenu, uz svjetlost jedne jedine sijalice, miješaju do kasno u no!
Na igrankama, raznim proslavama i putovanjima Sena je bila uvijek meu prvima: u kolu, u pjesmi i veselju. Bila je u prvim redovima i na klupama fudbalskog stadiona gdje su nekada sva srca zajedno kucala za Slobodu. I uvijek nam je govorila da ukazane prilike nikada ne treba propuštati, da pozive za izlaske nikada ne treba odbijati. Mnogo e nam nedostajati njen zvonki smijeh, njena vedrina i spremnost da u svakom trenutku svog ivota uini nešto lijepo za druge. I njena slatka strepnja i strah da se djeci ne desi nešto loše jer su stalno na tokovima i jer neprestano ue. Dio naše duše otišao je s njom. Izgubili smo jedinog pravog i iskrenog prijatelja kojem smo mogli rei sve što nas boli. Negdje smo nekada davno proitali da je sjeanje bandoglav stvor koji odbija da umre. I da je ivot samo kratki prelet izmeu dvije tajne. U tom kratkom preletu Sena nije gubila vrijeme. Njene su ruke stvorile nešto što prkosi smrti. Rue u njenom cvijetnjaku e jednoga dana moda i uvenuti i niko nee doi da pokosi travu. Ali ono što je sigurno, to je da e njene rijei i njihov smisao ostati da ive neprekidno u nama, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi. Kao i ova njena posljednja fotografija, djelo sluajnog prolaznika, komšije, golmana Slobode za koju smo svim srcem i dušom navijali u ona dobra stara vremena.
Naša draga Tatla Sena sahranjena je 31. jula 2022. godine uz svog Antu, ispraena od brojnih sugraana, najbliih roaka i prijatelja.
„Draga Tatlo,
Uvijek smo ti se divili i udili sa kolikom snagom i upornošu prolaziš kroz ivot. I stalno prepriavali prie o velikoj tvrdoglavosti iz perioda tvog djetinjstva i tvoje mladosti. Nauili smo kako se u ivotu prave izbori i da se od snova nikad ne odustaje. Da ivot treba zgrabiti, ivjeti ga punim pluima i radovati se svakom novom danu. U skladnom i srenom braku sa svojim Antom provela si više od pola vijeka. Vaša neizmjerna i istrajna ljubav bila je i ostala dokaz da se i u dobrim i u teškim vremenima moe ivjeti asno i dostojanstveno i da svakom ovjeku ljubav treba biti glavna zvijezda-vodilja.
Kada ode jedno, polako poinjemo da shvatamo koliko smo izgubili njegovim odlaskom. A kada ode i drugo, tek onda znamo da je nemogue popuniti prazninu koja ostaje iza njih. Osim, moda, dragim sjeanjima na lijepe trenutke kojima smo zauvijek neraskidivo vezani. Poivaj u miru, draga naša Tatlo, i neka tvoja dobra duša nae spokoj meu zvijezdama!“
Uz zahvalnost svima koji su uestvovali u alosti,
Vesna Sladojevi i Jasna Šeki
Autor: Vesna Sladojevi i Jasna eki