17.4.2015..Ako ste malo stariji sigurno se sjeate onog divnog narodnog zbora što bješe svakog ljeta na livadama iza stare zadruge u Bjelajcu. Na taj dan svijet nagrne iz okolnih sela pa ko stigne prije ujagmi ladovinu, te se skidaju torbe pune hrane i pia na prostrtu deku.To mjesto bi se uvalo sve do povratka tako da bi posle zvrcanja tamo ovamo svi opet se našli zajedno da prezalogaje ili se oprue u ladu.
Tu su se familije sretale i pozdravljale te kumovi castili a i mnogo štošta drugog se dogaalo. Bilo je grljenja, ljubljenja te ono: "A vidi što dijete naraste, ne bi ga poznala da ga nee sretnem". Ja eto nikada ne mogoh se sjetiti niti imena niti kakva smo mi rodbina od onih mnogobrojnih strina i tetaka što me na tom zboru izljubiše te za obraz istipaše.
Sad tu radosti nije bilo kraja. Mi aci iz osnovne škole smo taj dan dugo oekivali. Svako bi nešto tajno oekivao ili da mu kupe nešto posebno kao urliku ili dvojnicu ili da pojede neki slatkiš što se samo tu nai moe.
Malo stariji momci bi se lijepo obukli oešljali pa treperljivog srca u potragu za onom što ga prošle godine oima prostrijeli! Ubrzo tu i harmonika poe da razvlai te se mlade u kolo uvati a svi gledaju ko e se do koga uvatiti. Sjeam se ja i maramice koju djevojka dri u ruci a za koju se momak vata.
Bilo je tu i trke u dalj, skakanje u vis i skakanje u mjestu/dalj, puzanje uz namazani balvan te trka konja i naravno bodljevina bikova.
Tamo nikad nije bilo nikakve ograde, niti plaanja za ulaz, sve se odvijalo spontano, ljudi se radovali susretu sa poštovanjem.
Meni ostade zauvek ukus one bose (svjei napitak) u sjeanju. A i uitelj Salih što ga mi zvasmo Cigo.
Autor: Dule