Sjedim u sobi i pregledam stare slike iz mog života u Mrkonjiću koje sam ponio sa sobom kako bi se mogao prisjetiti svega onoga kako je nekad prije bilo!!   Bacih pogled na jednu već požutjelu sliku koja me toliko vratila u moju davnu prošlost...

Slika požutjela i gotovo sva izlomljena od tolikih godina.  Slika i godine iz školskih dana, sve drugovi i drugarice sa učiteljima, svi nasmijani i svi sretni što se slikamo.  Gledam sliku i sve nas pojedinačno, svakoga pa sve skupa i tako nekoliko puta. Vraćam misli u ono doba i kao da sam baš u tom trenutku dok se slikamo. Pomislih u sebi i velim, da bilo je to tako ali mnogo davno ali se toga mnogo i izmjenilo.

U ono doba kad nikad nisi ni pomislio šta nas čeka za neka buduća vremena. Tada kada smo bili sasvim maleni i kada smo živili uz roditeljsku ljubav i pažnju jer tada kada smo znali za igru, petice i dvojke, a Bogami i za po koju jedinicu.  Svega se sjećam i kako smo tada učili i kako smo provodili te mlade školske dane.

Gledam sliku koja mi toliko zadaje i radosti i tuge jer tada smo svi bili skupa, a sada ko zna gdje smo. Zatvorim oči i vidim nas sve skupa, pa onda otvorim oči, a sada samo slika. Ponovim tako nekoliko puta i svaki put mi na um padaju drugačije i druacije misli. Znam to da su svaki put drugačije jer vrijeme nas je mijenjalo u životu pa nas vidim sada kao odrasle osobe od kojih nas ima tu i doktora, inžinjera, profesora, dobrih majstora i svih struka. Mnogi smo sada familijarni sa djecom i unučadima koji nastavljaju ovaj nas životni put, jer i mi smo nekad bili kao i oni. Volim ovu sliku jer to smo bili mi, mi koji smo živili u tom vremenu u našem Mrkonjiću. Zato imam razlog da iskazem mišljenje za moje sjećanje na moj i vaš grad i narod koji je bio u njemu sa ovim riječima..

        Tamo gdje se rujna zora budi
        Tamo gdje su najljepši ljudi
        Tamo je moj rodni kraj
        Tamo je moj zavičaj..
        Tamo gdje cvijeće miriše
        Tamo je stvarno najljepše
        Tamo gdje ptice pjevaju
        Tamo u mom zavičaju..
        O rodni grade o rodna grudo
        Ostadoh željan ljepota tvojih
        Ostadoh željan rodnoga kraja
        Ostadoh željan zavičaja...
        Pjesma pjevam i stihove redam
        O rodni kraju nikome te ne dam
        U tebi sam rođen kao i svi moji
        Niko ne smije da te dira
        Ostani takav i takav da stojiš.

                                  (ovo neka bude opomena našim budućim generacijama)!!

Autor: S. Lepir!

Podijeli na Facebook-u

Tweet