1.3.2012..Pre petnaestak dana, kada je pucalo i drvo i kamen, kada je minus na termometru obarao rekorde u Vojvodini, moj tetak Ljupko, prekoraivši osamdesetu, preselio se na onaj svijet.
Odajui poslednju poštu svom tetku u prohladnoj kapeli, kroz glavu mi je prolazilo mnoštvo slika. Zadrah se na slici koja mi se duboko urezala, misli me odvukoše u, sad ve daleku, hiljadu devetsto šezdeset devetu godinu. Bio je vreli avgustovski dan, moj otac i ja pratili smo tetka i njegovu porodicu na voz u Sokolac.
Kad je Bosna potpala pod Austro-Ugarsku, Austrijanci su uveli mnogo novina, svakako najveu panju je privlaila pruga Drvar-Jajce koja je prolazila kroz Mliništa, ardak, Sokolac... uveni iro koji je huktao našim krajevima u poetku je prevozio šumu, a kasnije sve i svašta.
iro je mnogo znaio za naš kraj, nismo bili slijepo crijevo, bio nam je veza sa svijetom. Koliko li je samo ljudi njime otišlo u bijeli svijet, koliko vojnika je prevezao, koliko familija je odvezao do Vojvodine,koliko...
Iz pria starijih i ja sam uo za iru, ali nisam ga nikad video niti uivo, niti na slici, ni sam ne znam kako sam ga zamišljao u svojoj djeijoj glavi. Kad smo stigli na stanicu, bilo je dosta okupljenog naroda, baš prava guva. Jedna grupa ljudi kojoj su se prikljuili moj otac i tetak pjevala je, nazdravljala, flaša je kruila od ruke do ruke, mislim da je jos neko od njih selio za Vojvodinu pa su tugu blaili rakijom i pjesmom -Vozila me garava mašina od Sokca pa dok ima šina.
I, odjednom, iznenada, iza jedne krivine sa Suvaje prolomilo se - Uhu hu! Ja sam se privukao uz oca, zaista sam se uplašio, gomila se uskomeša, zauše se povici -Stie iro!
Kako se više pribliavao, sve se više ula njegova huka, škripa tokova, i pri samom ulasku u stanicu još jednom se oglasi svojom sirenom, na što sam se opet štrecnuo. Od silne pare nisam ga dobro ni vidio, mislim da sam ga zamišljao sasvim drugaije.
Kad su ušli u vagon, tetka je krajem marame brisala suze, brat od tetke, moj vršnjak, i sestra starija dve godine mahali su mi kroz prozor nekako alostivo jer bili su jos mali i nisu imali predstavu gdje idu, a tetak, sa flašom šljive u rukama, otpozdravljao nam je. iro je poeo da huke, da se mui, ali polako je krenuo.Stajao sam nepomian i buljio u njega sve dok se nije izgubio iza krivine.
Te iste godine, snijeg je ve bio pao,ja sam se razbolio i sa svojom majkom morao sam ii u bolnicu u Jajce. Naravno pješice do Sokoca, a onda irom. Majka je prtila i hrabrila me da izdrim, a ja sa išao za njom posrui, ali pomisao da u se voziti irom blaila je moj bol i davala mi snage da izdrim.
Na stanici nije bilo ni priblino svijeta kao ljetos, sa nestrpljnjem sam oekivao da se sa Suvaje oglasi iro. I onda prvo neki mukli tutanj iz daleka i najzad njegovo- Uhu hu! Moj bol je potpuno nestao, a tek kad sam ušao unutra i sjeo na one drvenu klupu i kad je iro krenuo, mojoj srei nije bilo kraja, Prvo polako klaj,klaj, pa onda bre i bre,sve mi je to izgledalo udesno, mislio sam da sanjam.
Posle dve nedelje provedenih u bolnici, ponovo smo se vraali irom, sad sam se usudio i da prošetam vagonom, da idem od jednog do drugog prozora, ve sam se odomaio. Kad smo izašli u Sokocu, dugo sam gledao za njim, ne obazirui se na majine povike, dok se muio kloparajui i stenjui da savlada Suvaju.
Pošto je bio veliki uspon da se popne na Podove, i danas se pria da su austrijski inenjeri imali veliki problem kako da trasiraju prugu, ali jedan dovitljivi, oštrouman seljak sa Dragnji Podova, zaista mi krivo što sam zaboravio njegovo ime, natovario je drva na svoju kobilu i pustio je sama da ide. Kobila je pod teretom išla u cik cak, inenjer je pobijao kolie za njom, pa je tako ostala anegdota u narodu da je dragnjika kobila pametnija od austrijskog ininjera.
Poetkom sedamdesetih, tadašnje vlasti ukinuše, iz samo njima znanih razloga, ovu prugu koja je bila ila kucavica za ovaj kraj. Ostade samo iro na Mliništima, kao svjedok da je ovim krajem prevozio, odvozio, dovozio, spajao i razdvajao ljude, donosio i srene i tune vijesti iz bijelog svijeta.
I dan danas kad proem putem gdje je bila eljeznika stanica u Sokocu, sve mi se priini da ujem njegov huk sa Suvaje, ali na alost nije tako.
Autor: Gerzovac