29.8.2011..Poetkom pedesetih godina prošlog vijeka narod je teško ivio na selu. Smjenjavale su se gladne sa rodnim godinama. Zemlja je bila posna i kamenita. Sjeam se kao djete, zemlja se orala sa drvenim plugom, uglavnom na volovima, ponegdje na konjima. Trava se kosila runo sa kosom, a ito se elo sa srpom. Snoplje se vršilo sa konjima, na armanima. Nije bilo traktora, vršalica, a niti kombajna. Sve se to radilo runo bez ikakvih mašina. Selo je ivilo od danas do sutra, golo i boso.
Te godine, ljeto je bilo u punom jeku. Avgust je ve bio nastupio. ega je bila malo splasnula, i nije više bilo velikih vruina kao u julu. Noi su postale svjeije i due. Livade su bile pokošene i sijeno sadjeveno. Svuda se naokolo osjeao opojan miris pokošenih livada, i osušenog sijena. Ljetina je bila ponijela kao nikada do tada. Sve je bilo prerodilo, kako ito tako i voe. Narod je bio umoran od rada ali zadovoljan. ekala se etva da pone. Svakom domainu je bila samo jedna misao u glavi, samo da ne bude kiše u avgustu. Svi su strijepili od lošeg vremena, jer onda propade ljetina.
Te veeri, taman smo se svi okupili u kui, kada moj djed Milan iznenada ustade, zgabi svoj štap i polako izae napolje. Ve je bio pao mrak. Samo su rojevi zvijezda raskošno svjetlucali na tamno-modrom nebu. Sve je poelo da tone u san, ljudi u kuama i stoka u štalama. Jedino su cvrci remetili nonu tišinu naokolo. Na hiljade ih je cvralo po smrekama, bašama, ogradama, i ivicama. Sve se to slijevalo u jednu udesnu harmoniju.
Djed napravi nekoliko koraka ispred kue, i kao sijenka stade u mraku, nasloni se na svoj krivi štap te svojim sanjivim i umornim oima brzo preleti preko neba. Zaustavi se na sazvjeu Velikih i Malih Kola. Uvijek je volio da gleda i broji te zvijezde pravilno rasporeene u obliku zaprenih kola. Nije znao zašto to ini. Ali, svaki put ih je brojao iznova kao ovce, da se nije koja izgubila. Inae, kao poboan ovjek sa strahom je gledao u nebo. Imao je na umu da je Bog gore. Tako, ponekad uvee zurei kroz prozor u nebo, stalno je razmišljao o ljudskom ivotu. O tome, koliko je ovjek mali i nejak a koliko je svemir velik i moan.
Ocekivao je on da uskoro pone etva i vršidba ita, ali se plašio kiše i poplave. Muila ga je ta neizvjesnost, te je izašao napolje da malo osmotri mlad mjesec i da “vidi” kakvo e vrijeme biti u avgustu. On je to “gledanje” u mlad mjesec nauio sam, uz boiji blagoslov. U tome se djed mnogo izvjestio i rijetko je griješio. Sjeam se, esto smo ga mi djeca zapitkivali da nam kae kakvo e vrijeme biti sutra. Djed je odmah mudro odgovarao: “Diko moja, ja ne znam. Moram da pogledam gore u nebo, u mlad mjesec”.
Iznenada, mlad mjesec se pojavi iza brda. Djed ga odmah ugleda, prekrsti se i u sebi ree: “Slava Bogu, eno ga”. U isti mah sav se pretvori u oi i nijemo poe da posmatra mlad mjesec na odsjaju neba. Nesvjesno, brzinom svjetlosti kroz njegovu glavu proleti na stotine mjeseevih mjena, od mladog mjeseca do uštapa, koje je on posmatrao u svome ivotu. Tako, stojei nekoliko minuta izolovan od svega ponovo se prekrsti i tiho ree u sebi: “Slava Bogu, bie lijepo vrijeme. Nije mjesec legao na kapnicu.” Zatim polako se okrenu i tiho ue u kuu, te radosno ree da ga svi uju: “Bog je dao, nee biti kiše u avgustu. Sutra idemo da pravimo arman za ito.”
Sutradan, vijest da je djed Milan “vidio” da nee biti kiše brzo se pronijela kroz selo, i svi su se radovali tome. Govorili su glasno: “Nee biti kiše u avgustu, bie ita, nee biti gladi ove zime”.
Prohujalo je mnogo godina od tada. Selo se potpuno izmjenilo, i više nije što je bilo. ivot se promjenio u selu. Stigli su traktrori, vršalice, struja, voda i asvaltini putevi. ivi se mnogo bolje nego prije. Meutim, bijela kuga je zavladala selom. Nema više ko da radi zemlju. Umjesto ita, sada korov i ivica rastu po njivama.
Pored toga, nema više vidovitih ljudi u selu da “vide” kakvo e vrijeme biti, sušno ili kišno, da osmotre kako lei mlad mjesec na nebu, na kapnici ili ne. Moj djed je davno otišao na onaj svijet. Praznina je ostala zauvijek.
Sada, ljeti uvee esto pogledam u nebo i uvijek zaustavim oi na Velikim i Malim Kolima da uhvatim zraku moga djeda Milana.
Autor: Podraanin