1.11.2010..Jednoga dana odem ja navrh one livade na Lisini, što su pripremili za nas paraglajedere. Zaletim se, zamirim i skoim. mirim, mirim, kad odjednom neki vjetar, majko mila! Otvorim oi i imam šta vidjeti. Odnio me kud nisam ni mislila. Povlaim tamo neke konce, borim se s ljutim povjetarcem. Uspijem doi do onog mjesta prikazanog na slici. Pošto sam došla iz neoekivanog ugla, smišljam gdje da sletim.
Da odem tamo kod stare bolnice? Mnogi od nas su se tamo rodili. Mnogi, ali ne i ja. Meni se malo urilo, a i babica Nafija? je sve nas zbunila oko termina, tako da se sve jako iskomplikovalo i desilo se to da prvo ja stignem u bolnicu, pa tek onda moja mama.Kasnije nam je tu Ana davala injekcije, kad smo jeli snijega. Mi djeca smo u hodniku komentarisali:” Bolje je kad Ana daje, onda boli jako samo na poetku, a onda ništa. A ona druga, uh! Ja u kod Ane”. Tu se rodila i moja seka, ali ja nisam smjela ii vidjeti je, jer sam se bojala bijelih mantila. Pa šta, jeli smo snijega i lizali ledenice.
Da se prizemljim u školskom dvorištu? U podrumu smo igrali ”No-Dan” kad je bilo fiziko, a kiša. Sjedimo na klupama, nogice samo mlataraju po vazduhu, ne moeš dodirnuti parket.
Da sletim kod Donje robne? To bi bilo dobro. Kakvih sve slatkiša ima u samoposluzi, pogotovo u onom prvom redu do kase: slatkih riinih roza pahuljica, dekstroza bombona sa okusom ananasa, soka od narande u „pravoj-plastinoj“ narandi sa zelenim epom, kakva Fanta, kakav Sinalko...
Da ipak odem do Borova? Trebale bi mi nove startasice.
Paraglajding?!! Ja?!! Ma mora da sanjam! Ja ne znam ni biciklom upravljati kako treba (kako bih i znala kad kod nas ima samo gore i dolje, a i neko mi je ukrao baciklo jer ga nisam dobro vezala lancom).
Autor: Mira