Današnji divan subotnji aprilski dan napokon me je izmamio iz kuće. Kuda? Krenuh bez cilja i tako ne obraćajući pažnju nađoh se na pijaci. Kuda dalje? Preko ili uz čaršiju. Odlučih se preko, ma i ne sjećam se kada sam zadnji put bio u ovom dijelu grada, a tako blizu stanujem. Izađoh na sokak i stadoh kraj mjesta gdje je nekada bila fiskija. Bože moj koliko sam se puta ovdje vode napio vraćajući se iz škole kući ili poslije igranja lopte pod školom. A malo dalje stajala je moja škola, drugačija nego prije, ona prije mi je bila ljepša. Odlučih da malo krenem tom ulicom i silazeći dole ugledah radnju majstora Nine Mosunjca, te zbog nje i nasta ova priča.

Priđoh radnji, sablasno izgleda. Zarasla u korov, razlupanih prozora, unutra nema ama baš ništa što bi čovjeka podsjetilo da je ovdje nekada radio najbolji majstor ovih krajeva Nine Mosunjac. Sjećanja mi se počeše vraćati. Koliko sam samo puta ovdje bio i ovuda prolazio prije mnogo, mnogo vremena. Škola, pa dolazak maksuz na sankanje ovuda kraj radnje pa do Zborićke ćuprije, pa igranje lopte ispred škole. A iz radnje se uvijek čula neka lupa, zujanje motora , auta, udarci od nakovanj. Pa i zimi kada smo u grupama dolazili navečer na vozanje uvijek bi zaticali svjetlo u radnji, pa smo se pitali spava li ovaj čovjek ikada.

A u toj radnji radio je godinama majstor Nine Mosunjac. Kažu stariji ljudi sjećam se, a i naši roditelji, da se ne pamti bolji majstor na ovom području. Nine je znao sve, bio je majstor za auta, limariju, bravariju, pravio konjska kola, popravljao radija, televizore, ma šta sve nije znao popraviti. Ništa nije bilo što se moglo majstoru "oteti". I nikada taj čovjek nije izgledao umoran, ljut, nikada nikoga nije odbio da dođe u bilo koja doba dana ili noći, a treba mu Ninina pomoc. Znali smo kod njega dotrčati na brzinu  mnogo puta, znojavi i žedni da se napijemo vode i uvijek bi se sa nama našalio, uvijek je imao vremena za nas. A ostalo mi je u sjećanju da ga nikada nisam vidio bez cigare u ustima, cigara je uvijek bila prisutna.

Koliko je samo kažu šegrta prošlo kod njega kroz zanat, koliko je samo Nine stvorio dobrih majstora, uvijek se to spominjalo za nekoga za koga se govorilo da je dobar majstor, govorili bi :"Eh i ne bio dobar majstor, kad je bio kod Nine na zanatu".

Isto tako ima i priča koja kaže da je majstor Nine imamo na kraju svoje bašte prema Crnoj rijeci i malu hidrocentralu koja je pravila struju za njegove potrebe, kažu to je bilo davno i sam ju je napravio u ona davna vremena. A jedna anegdota malo šaljiva kaziva da je majstor Nine imao prvi auto u gradu, još prije onog drugog  rata, a isto tako je neki bogataš u Ključu posjedovao auto. Pa kada su se jednom sastali, dogovorili su se kojim će ko danima ići i u Ključ i Mrkonjić da se ne bi desilo da krenu isti dan, da se ne sretnu,  jer bi se teško mimoišli na onom tada uskom putu.

Eto dok sam se tako šetajući ovoga svega sjećao, došao sam do Zborićke ćuprije, pa opet ne znam kuda da okrenem, na koju stranu. Ali zato dok se mislim na koju ću stranu, dadoh sebi zadatak da čim dođem kući napišem ovo svoje sjećanje na najvećega majstora Ninu Mosunjca i podijelim ga sa vama, dragi moji Mrkonjićani.

Autor: Zauvijek Mrkonjićanin

Podijeli na Facebook-u

Tweet