25.9.2012..Izmeu Pjanuše sa jedne i Stojiia stijena sa druge strane, Sokonica se našla u tjesnacu. Tu je malo ubrzala pokušavajui da se što pre izmigolji iz njihovog zagrljaja. Ljudi su tu njenu uurbanost iskoristili i na tom potezu podignuto je najviše mlinova (vodenica). Mada, izraz vodenica nikada nije zaivio u našem kraju.
Ispod Gajia ljebice, malo ukoso, nalazio se i naš mlin, ustvari to je bio zajedniki mlin nekoliko domainstava. U mlin se išlo u takozvanu "redu", naša reda je bila srijedom. Ve utorkom su se previjavali ku'ruzi, redilo ito da bude sve spremno za mlin. Na kobilu Ruu koja je bila vrletna, pogotovo nije voljela samar, tovarili smo dva daka i jedan manji dai ili torbu mlinaricu u antrešelj (prostor na vodoravnom dijelu samara).
Ne mogu da se sjetim kad i sa kim sam prvi put otišao u mlin, išao sam sa majkom, ocem, ali mi je najviše ostao u sjeanju odlazak sa stricem. Ja sam taman došao iz škole, mati nije bila kod kue, otišla je priji Zagi pomoi vaditi krompir, tako da me babine prijetnje: "Na moju dušu, ubie te mati kad doeš", nisu sprjeile da stignem strikana koji je ve bio kod Trišia kue.
Kad smo stigli, stric je "zasuo" ku'ruze u koš, a meni je dozvolio da ja idem da pustim vodu. Istrao sam sav srean zbog povjerenog mi zadatka, malko sam se muio i isprskao dok sam podigao ustavu, ali kad je voda jurnula i kada se toak poeo okretati, i kad sam zauo brujanje mlina, mojoj srei nije bilo kraja.
Utrao sam u mlin, eketalo je udaralo u kamen koji se vrtio, a zrna kukuruza su ravnomjerno ispadala iz koša, a sitno i kao dukat uto brašno poelo je da formira gomilicu u sanduku. as sam istravao napolje, as utravao unutra, stric mi je na neki štap vezao kanap, a ja sam se, zaista, nadao da u i koju ribu upecati.
U toj slatkoj jurnjavi nisam ni primjetio da je toplo jesenje sunce zaobišlo Pjanušu i izgubilo se iza brda. Stric je otišao po kobilu koju je pripeo na oblinjoj livadi, a ja sam ostao u mlinu. Mrak se uvlaio u mlin, a sa mrakom i strah se polako poeo uvlaiti u mene. Odjednom, poele su da mi naviru prie o mlinovima, o vilama koje se kupaju u omaji, o vješticama, avolima, o onoj koloni sa djevojkom sa bijelom vjenanicom i mladiem sa crnim barjakom kako dolaze pred mlin i pitaju za brašno, o nevidljivim silama koje zaustavljaju vodeniki toak...
Nizvodno od naseg mlina, nalazio se i Slaviev mlin, Slavi je mlio za ušur (ujam), ako se ne varam pet kila brašna je uzimao od metra samljevenog. Tog dana bio je neko u mlinu i stric se sigurno tamo zadrao. Poeo sam da ga dozivam, ali nije se odazivao, a i moj glas, drhtav od straha, nekako se brzo izgubi u grgoljenju Sokonice koja, tek kad je pao mrak, ini mi se, postala buna.
Gore u Stojiiima uju se glasovi - prr lui, eš tamo, vuci te izjeli!, a i bleka ovaca koje su stige sa paše, sa Borovice.
Utom eto ti strikana i jos jednog ovjeka kojeg sam poznavao iz vienja. Došao je da pomogne da natovare vree. Ja sam drao "sovu" koja se podboi pod vreu dok oni tovare drugu. Konano smo krenuli, Mjesec uveliko isplutao iza Borovice, Pjanuša (najvea stijena u Gerzovu, visoka preko osamdeset metara) se bjelasa, uinula mi se još veom, imao sam osjeaj da se nakrivila da e se prevaliti i pritisnuti i mene, i strca, i kobilu.
Stric vodi kobilu pomaui se štapom, vidim da teško ide, onda ja shvatih da se strikan podnapio sa onim ovjekom u mlinu, još kad potegnu njegovu omiljenu pjesmu "Curo Jošo, ja bi' tebi došo, nema zgode, razlile se vode", znao sam" koliko je sati".
Samo da se popeti na Novakovia brdo i doepati se puta, sve e biti lakše. Odmiemo, ali još se uje huka Sokonice, negdje se oglasi ukavac, uje se lave pasa u Gajiima, i konano Gerzovo, obasjano svjetiljkama, ukaza se kao na dlanu. Sad se lakše diše, moj strah je nestao.
Mati i strina doekale su nas na Glaviici, pošle pred nas plašei se da nam se nešto nije desilo. Na njihovo pitanje: "Što ste se tako zabavili?", stric je nešto promrmljao i "smrsio" na njih i produio dalje. Ja sam se plašio da u dobiti batine, ali nisam, ovog puta sam se izvukao.
Ljetos prolazei tim putem, ni traga od našeg starog mlina, samo jedan dio zida je ostao kao svjedok da je tu nekad zaista bio mlin. Doduše više zidia ima i mlinski kamen raspukao po sredini, sav zarastao u mahovinu. Pomilovah ga kao drago bie, jer mi smo stari znanci, uspomene su navirale, a suza se skotrlja iz oka na kamen.
Eh, kad bi on mogao progovoriti, koliko bi divnih pria ispriao.
Autor: Gerzovac