Vreli avgustovski dan, upekla zvjezda božija, na nebu nigdje oblačka, samo ponegdje se pojavi bijeli belutak, ali i on brzo nestane, pred očima sve trperi od silne avgustovske žege.

Dan stvoren za vršidbu, moj komšija Jevto "nasadio" vršaj na armenu pored same ceste Baraći-Šipovo. - De, de, kraju, kraju!, uzvikuje moj komšo, vitla kandžijom, a Cvitko i Arap trče u krug dok se ispod njihovih kopita krune zrna ječma. Oko vršaja je nekoliko žena sa grabljama u rukama i par muškaraca sa vilama.

Vjerovatno od svih težačkih poslova, vršidba je ponajteža i trebalo je dosta znoja proliti dok desetak vreća žita završi u ambaru. Oko vršaja ima i nas dječurlije, vrzmamo se tuda, više odmažemo nego pomažemo, ali i od nas ima neke vajde, donesemo hladne vode sa obližnjeg izvora, otjeraćemo i konje na vodu dok odrasli budu prevrtali vršaj.

Kraju,kraju, uzvikuje komšo, Cvitko i Arap se već usapunali od silnog okretanja i vrućine. Najednom, zaustavlja se auto iz kojeg izlazi čovjek sa foto aparatom, stranac je, počinje nešto da nas pita, ali mi ne razumijemo.

Na svu sreću tu je i moj strikan koji je nekoliko mjeseci radio na crno u Austriji pa je sa Švabom počeo nešto da natuca i kao nama ostalim da prevodi. Nisam baš siguran u strikanov prevod, ali po strančevom izrazu lica vidjelo se da mu je sve ovo zanimljivo i neobično. Bio je oduševljen, nije mogao da vjeruje da se još na ovaj način vrše žito.

- Dede, bolan Jevto, uspide čojeku rakiju, viče strikan. Šnaps, šnaps sa podignutom čašicom u ruci strikan nazdravlja, a Švabo sa podignutim palcem odobrava i namiguje strikanu. Ako su ljudi dobri, ako su dobre volje, mogu se lako sporazumjeti iako govore različitim jezikom.

Poslije treće ispijene čašice, strikan ga je, ipak, ubjedio da je taki kod nas običaj, Švabo pokazuje rukama da vozi, da ne smije više, pozdravlja se sa svima nama i uzvikuje - Romantika, romantika!

Kad sam malo podrastao, u nagradi gazim slamu i pljevu koju na badžu baca moj otac, vrućina, znoj, prašina "kolje" za vrat, mislim se u sebi da mi te sad u nagradu Švabo pa da vidim da li bi rekao da je to romantika. Tog dana dva puta su nasađivali vršaj i negde pred samu večer smeli su armenskim metlama od breze žito na rpu. Žito se previjavalo drvenom lopatom što je zahtjevalo određenu vještinu, a neka od žena je umjetom (korov koji raste obično na međama) umivala, tako se govorilo, žito.

Sjećam se da je žito nekad ostajalo na rpi i po nekoliko dana jer nije se moglo previjati bez vjetra. - Vidi što nema ovog nesretnika kad treba, a kad ne trba, nadme se duvati raskri sve binje, govorila je moja baka kad ne bi bilo vjetra.

Pojaviše se prvo vršalice, zatim kombajni, olakšaše, ubrzaše vršidbu. Za onih desetak džakova trebalo je provesti po nekoliko dana što na njivi, što na armenu, a sada to kombajn ovrše za sat vremena.

Ljetos pomažući komši Jevti da vežem džakove na kombajnu, on je sjedio u hladu stare jabuke, vrati mi se slika kako uzvikuje - Kraju! Kraju!, Cvitko i Arap frkćući trče u krug, žene vješto barataju grabljama skidajući slojeve slame, moj strikan se podbočio na vile, već ga dobro uvatila rakija, možda je, ipak, Švabo u pravu, bila je to romantika.

Autor: Gerzovac

Podijeli na Facebook-u

Tweet