Toga dana mi cemo reci paklu: Jesi li se napunio?

A pakao ce odgovoriti: Ima li jos?

Izabrala sam ovaj citat Mese Selimovica jer mi se cini najpogodniji da sa njim iskazem ono sto se u zadnjih nekoliko mjeseci desava na ovoj nama dragoj rubrici "Sjecanja".

Pitam se, kakvi smo Boze ljudi postali, da li se ikada pitamo da li ovo sto ovdje pisemo jedni drugima je ispravno. Dobili smo ovo mjesto da se sjecamo svega sto nam je lijepo ostalo u sjecanju, da se sjecamo nasih prijatelja, rodjaka, roditelja, komsija, svih onih koji su nam sa necim ostali u dragoj uspomeni, svih onih koji su to necim zasluzili, svih onih da ostanu ovdje zapisani, da se ne zaborave, jer sto god se napise, ostace zapisano.

A mi, sta mi radimo? Pravimo hajku na nase prijatelje koji nam ta sjecanja serviraju ovdje, napadamo puni mrznje, napadamo jedni druge kroz komentare, vrijedjamo se nacionalno, vrijedjamo se ljudski, vrijedjamo ono najvaznije covjekovo-dostojanstvo.

Postali smo vuci, pretrgali bi jedni druge. E to smo mi, nekadasnji Mrkonjicani koji smo se toliko voljeli i cijenili. Ili da li je to sve bila lazna ljubav. Docekali smo jedva da imamo ovo da mozemo pljuvati jedni na druge pod raznim imenima, a onda trazimo i napadamo nekog ko se ne potpise  na pricu koju napise, nekoga ko ne misli kao mi, nekoga koga znamo ko je, pa ga onda nacionalno napadamo i provociramo.

Pa sta to sada znaci. Imamo mi svi pravo na privatnost nismo svi isti, pa i ovi nasi "nesretni" pisci da ih tako nazovem imaju pravo pseudonima. I onda kada se pojavi prica sta pisemo, pisemo da bi nekoga uvrijedili, ubacili kost medju vukove da se pokolju.

I koristimo razna imena da bi svoju mrznju prema nekome pokazali. Sta to bi sa nama Mrkonjicani? Da li su stavljeni katanci na nasa srca? Idemo u dzamije, crkve. Tamo smo jagnjad, a kada izadjemo vuci.

Cemu nas je spopala tolika mrznja, pitamo se ikada kada legnemo, da li cinimo dobre ili lose stvari? Da li je siroka zemlja postala  nam tijesna? Koliko je samo komentara na price obustavljeno u zadnje vrijeme, ostacemo jednog dana i bez sjecanja, jer ko ce pisati kada zna kakva ce mu biti sudbina price.

Na kraju, ima nas koji i dalje zelimo uzivati u pricama nasih Mrkonjicana, ima nas koji imaju i normalne, ljudske komentare i zato dragi nasi administratori ne dozvolite da nam neki pljuju po ovoj rubrici, ne dozvolite mrznju u bilo kakvom obliku, brisite sve da zastitite pisca,pricu, pa makar ostala bez ijednog komentara. I tako ce biti bolje, nego da ispod dole stoje neki nickovi i komentari van svake ljudske norme ponasanja.

Lijepa rijec je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdizu.

Autor: A.G.

Podijeli na Facebook-u

Tweet