Udisao sam svježe majsko jutro. Proljeće.

"Volim proljeće, mislio sam, volim proljeće, neumoreno i neotežalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da počnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi niču iz starih stabala, volim proljeće, vičem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim mu se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grančicu, sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama, tok im osjećam, neka mi kroz jagodice pređu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lišće na mojim dlanovima, da budem blagi miris voćkin, i njena tiha nebriga, nosiću ocvjetale ruke pred zadivljenim očima, pružaću ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka.

A početka više nema, niti je važan, niti znamo kad bude, poslije ga određujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukčije, a nije, i namećemo se proljeću, da ne mislimo na nepostojeći početak, ni na ružno nastavljanje. Uzalud hodam sokacima, trošim vrijeme što se ne da potrošiti."

Zaustavljam se ispred opštinskih vrata. Oponašajuci dječije, sitne korake, krećem se prema gore, prema nekad Grajića hotelu.  Sa lijeve mi strane nekad kuće Stipančića, Gašića, Vukovića.

Tiho je i pusto. Jutro je, kažem sebi. I brojim : 1, 2, 3, 4, . . 11, .. 23, . . 49. I zastanem. To bi moglo biti tu?!  Čujem, u mislima, tiho brundanje motora starog kamiona "Prage", sa dva reda drvenih klupa na karoseriji. I zamor omladine. Ide se na Komar, po ko zna koji put tih dana, po "kocku".

Pentraju se na karoseriju. Prijavili se dobrovoljno, omladinski, udarnički. Pjesma, radost i polet. Čekam, skoro čitav dan, da se vrate. Brat mi je sa njima. Po makadamskoj cesti razasut sitan pijesak. Spretni radnici, majstorski slažu kocku po kocku, metar po metar. "Pokockava" se uži dio grada, čaršija.

Bosim nogicama, tabanima ko đonovima opanaka "oputara", otvrdlim od svakodnevnog trčkaranja makadamskim cestama i sokacima, gacam po sitnom pijesku. Kakva promjena, kakvo uživanje!

I pitam brkatog radnika : "Čiko, mogu li i ja staviti jednu ?" "Možeš i dvije, sine", odgovara brkajlija. Stavim ih. Kakva radost, kakva dječija sreća!. Uradio sam nešto veliko, mislio sam, pričajući poslije i pokazujući drugarima te "moje" dvije kocke.

Sada, poslije tačno odbrojanih koraka, pitam se, jesu li to tu baš te "moje" dvije kocke. Možda i nisu, ali u jednom metru kvadratnom, jesu sigurno. Bože, koliko li je samo ljudi kročilo ovim "mojim" kockama?

Koliko mladih držeći se za ruke, koliko sretnih i nesretnih ljubavi, koliko mladenaca i svatova, koliko maturanata, koliko ljudi pijačnim danom i vašarima, sretnih i nesretnih, koliko sprovoda i dženaza, koliko isprepletenih sudbina, koliko....?

Autor: Tolerancija

Podijeli na Facebook-u

Tweet