25.5.2009..Udisao sam svjee majsko jutro. Proljee.
"Volim proljee, mislio sam, volim proljee, neumoreno i neotealo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da ponemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi niu iz starih stabala, volim proljee, viem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim mu se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu granicu, sokovi ubore njenim bezbrojnim ilicama, tok im osjeam, neka mi kroz jagodice preu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno liše na mojim dlanovima, da budem blagi miris vokin, i njena tiha nebriga, nosiu ocvjetale ruke pred zadivljenim oima, pruau ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljeima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo poeti sve iz poetka.
A poetka više nema, niti je vaan, niti znamo kad bude, poslije ga odreujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukije, a nije, i nameemo se proljeu, da ne mislimo na nepostojei poetak, ni na runo nastavljanje. Uzalud hodam sokacima, trošim vrijeme što se ne da potrošiti."
Zaustavljam se ispred opštinskih vrata. Oponašajuci djeije, sitne korake, kreem se prema gore, prema nekad Grajia hotelu. Sa lijeve mi strane nekad kue Stipania, Gašia, Vukovia.
Tiho je i pusto. Jutro je, kaem sebi. I brojim : 1, 2, 3, 4, . . 11, .. 23, . . 49. I zastanem. To bi moglo biti tu?! ujem, u mislima, tiho brundanje motora starog kamiona "Prage", sa dva reda drvenih klupa na karoseriji. I zamor omladine. Ide se na Komar, po ko zna koji put tih dana, po "kocku".
Pentraju se na karoseriju. Prijavili se dobrovoljno, omladinski, udarniki. Pjesma, radost i polet. ekam, skoro itav dan, da se vrate. Brat mi je sa njima. Po makadamskoj cesti razasut sitan pijesak. Spretni radnici, majstorski slau kocku po kocku, metar po metar. "Pokockava" se ui dio grada, aršija.
Bosim nogicama, tabanima ko onovima opanaka "oputara", otvrdlim od svakodnevnog trkaranja makadamskim cestama i sokacima, gacam po sitnom pijesku. Kakva promjena, kakvo uivanje!
I pitam brkatog radnika : "iko, mogu li i ja staviti jednu ?" "Moeš i dvije, sine", odgovara brkajlija. Stavim ih. Kakva radost, kakva djeija srea!. Uradio sam nešto veliko, mislio sam, priajui poslije i pokazujui drugarima te "moje" dvije kocke.
Sada, poslije tano odbrojanih koraka, pitam se, jesu li to tu baš te "moje" dvije kocke. Moda i nisu, ali u jednom metru kvadratnom, jesu sigurno. Boe, koliko li je samo ljudi kroilo ovim "mojim" kockama?
Koliko mladih drei se za ruke, koliko sretnih i nesretnih ljubavi, koliko mladenaca i svatova, koliko maturanata, koliko ljudi pijanim danom i vašarima, sretnih i nesretnih, koliko sprovoda i denaza, koliko isprepletenih sudbina, koliko....?
Autor: Tolerancija