Mi djeca iz Donjih Šehovaca jedva dočekašmo da ĺjeto dodje. Bila su to ona vremena dok su jos mlinovi bili na rijeci, sve od Pajinog kod male Ćuprije pa do našeg koji je bio zadnji kad se išlo prema tunelu. Potreba za mljevenjem žita je bila takva da je svaka familija imala samo jedan dan sedmično za upotrebu. Dodje utorak ja vec od ranog jutra skakućem od radosti jer ćemo ja i Đedo ici u mlin mljeti kuruze. Ubrzo Đedo uprti onu prugastu džaku kuruza te krenušmo polako preko Budelja.

Taj dan je bilo kupanja te skakanja u vir sa kamena.Oko podne sjeli bi da prezalogajimo komad kuruze sa slaninom i mlijekom. To što se danas zeve mlijeko nekad je bila varenjika...vjerovatno zato sto poslije muže varenjika se varila.

Prođoše godine, prodavnice se popuniše nekim brašnom, te i mlinovi nestaše. Ona cesta sto je išla od Bjelajca do Tunela sto je nekad bio tu kad se dodje do Vrbasa bila je puna prašine. Nije onda bilo tu saobraćaja kao danas, nedaj Bože. Ali kad prodje auto ili kamion mi bjež što dalje da se nebi nagutali te prašine.

Mi djeca smo imali dva kupališta, jedan je bio veliki vir kod nekadašnjeg Pajinog mlina a drugi tijesno odma kad se sidje sa Šehovačkog mosta malo uz rijeku. Visina skoka sa stijene se odmjeravala po uzrastu. Mi  sa zavišću smo gledali one starije što skaču sa po više metara visine.

Bilo je tu i riba i manjih a bogami i onih vecih da ti dah zastane kad ih vidis.

Glavno pitanje je bilo kako doći do njih.Ali de ne bi Krstana ostao bi to pusti san kao i mnogi drudi.Nikad ga ja neupitah ko ga nauči vatati ribe.

Jednog dana kad je valjda ocijenio da sam dovoljno odrasto reče mi: Dule spremaj se ideš sa mnom vatati ribe. Sutradan eto nas u rijeci a on u vir sa praznim rukama.Samo gledaj kaže.Sve se utiša a on polako poče da pipa ispod kamena. Ubrzo je izvadi držeci je sa obe ruke jedna sa glave druga sa repa.Zavitla on nju u obližnji repuv vičuci Dule vataj. 

I tako moja škola ribarenja poče sve dok nisam i sam savladao taj majstorluk.

Danas kad krenem uz Crnu rijeku ovim asfaltiranim i proširenim putem nema tu ni tunela ni mlinova, niti prašnjave ceste a  niti djece sto se kupaju.

Ostadoše blijeda sjećanja, a možda i pokoja ribica sto bojažljivo proviruje ispod kamena...

Autor: Dule

Podijeli na Facebook-u

Tweet