28.5.2009..itavog maja svitali su dani sve ljepši od ljepšeg. Tog jutra, dok se sunce pokušavalo probiti kroz jutarnju izmaglicu, zrak je mirisao svje i ist. Izgledalo je da e dan biti sunan, topao, blag i svijetao. Odasvud mirisi šumskog bilja, cvjetova divljih voaka, bukve su dobile novo ruho.
Osjetljiv sam suviše na jutarnje mirise proljea, cijela zemlja odiše, rosa svjetluca, udno raspolozenje me hvatalo, dolazilo je to iznenada, sa uzbuenjem izgleda, iako ne znam kakve to meusobne veze moze da ima.
Prvaii smo, dovelo nas na put za oblinje selo. Nismo baš znali zašto, uitelj nam objašnjavao, malo toga je ušlo u naše glavice, previše optereene maštom, u oekivanju da je to izlet, da e to biti neka nova igra. Rasporeeni na svakih dvadesetak metara, svak sa svojim mislima, ekali smo, nisam znao šta, satima.
Tog jutra, sunce se nije uspjelo probiti kroz jutarnju izmaglicu. Magla se povukla, zamijenili su je tamni, zloslutni oblaci. Poela je kiša, sitna, jutarnje prohladna. Lagano obueni, najeeni, traili smo spas u šiblju, pod granama mladih bukava.
Polumokar, izvirivao sam gdje je pokušao nai spas moj dobri drugar uro. uao je ispod jednog grma, ne bih ga vidio kroz kišnu zavjesu, da nisam tano znao gdje je rasporeen. I sam sam se pretvorio u šiblje, izrastao u granje, poinjao sam da se njišem pod vjetrom što je silazio sa planine. ekanje se pretvorilo u nedogled.
Iznenada, neko je povikao: "Evo je"! Mali djeai pomolio se iz kišne zavjese. Trao je, ve dobro raskvašenim putem, klizavim. Po putu izvirile kvrgave ilice mladih bukava. Djeak se spotae, pokliznu, prostre se po blatnjavom putu.
Iz ruke mu ispade neka palica, kasnije smo saznali da se zove štafeta. Ispod grma iskoi moj drugar urica, dotra nevjerovatno brzo. Nije bio njegov red da je prihvati, ali je on dograbi, iz blata, nikakvu. I "nanese".
Onako onizak, zdepast, zdravo seljako dijete, sav mokar "udario" preicom, preko livade. Teren je poznavao jako dobro. Trci uro kao vihor, mi svi za njim viuci : "ekaj, na nas je red"! Ve nam je dobro odmakao, ne obazire se na naša doivanja. U daljini, brišui oi od naleta kiše, vidim neku "binu", rekli nam da se tako zove. I gore neke ljudi u odijelima sa kravatama, kišobranima.
Na desetak metara ispred stoji promrzla i pokisla djevojica. eka da prihvati štafetu, da ustri gore, preda je. Neprestano ponavlja reenice koje joj je neko napisao, bojei se da ne pogriješi, da kae, da odrecituje. Ali "ne lezi vrae", moj ti drugar uro, u svom trku "udari" pored. Tre neki ljudi za njim, trimo i mi. I stigoše ga, otimaju mu štafetu. "Ne dam je, moja je, pobijedio sam", dere se kroz pla djeakim glasiem. Uzalud. Mi drugari okupili se oko njega, tješimo ga.
Ode drugar uro kui tuan i rasplakan, odosmo i mi mokri, nikakvi, sa alom što bar jednom ne dodirnusmo tu "arobnu" palicu! I nismo luli da li je djevojlica na bini rekla "Predajem Vam ovu štafetu....." ili paštetu, zbunjujui se ?! Nekoliko dana poslije, pitau ti ja mog drugara: "Šta ti, bolan, bi onaj dan"? "Kako šta? Htio sam svima da pokaem da sam najbri! I bio sam! Šteta samo sto mi je oteše, a pobijedio sam. Bila je moja", odgovori mi uro.
I pobjedjivao je uro svih tih godina. Bio je uvijek prvi na razrednim takmienjima. Bio je "vihor"! Da se u to vrijeme vodilo rauna o talentima i ulagalo u sport, uro bi daleko dogurao, moda ne, kao njegov imenjak danas, na duge staze, ali na kratke, bi sigurno!
Autor: Tolerancija