Septmbarski dan je osvanuo sa kišom i vjetrom. Djed Milan je ustao rano kao i obično. Obukao se, otišao do potoka koji teče pored kuće i umio se hladnom vodom. Kad se vratio u kuću čekala ga je kafa Divka i mala čašica šljivke na stolu, da se okrijepi. Nije odmah sjeo za sto nego je prišao prozoru da se pomoli Bogu. Počeo je sa Oče naš pa završio sa molitvom za pokoj duša za sve upokojene u rodu od postanka svijeta pa do danas. Na kraju je spomenuo upokojenu rodbinu, prijatelje i komšije. Nije zaboravio da se pomoli Bogu za sve zle i naopake ljude. Molio je Gospoda da ih blagoslovi, da postanu bolji ljudi.

Djed je bio vitalan i zdrav. Još uvijek se dobro sjećao događaja oko rijeke Pjave u Južnom Tirolu, kada je kao mobilisani vojnik Austrougarske Monarhije ratovao u Prvom Svjetsko ratu. Služio je on vojsku u Izviđačkoj četi, Petog Cesarskog puka. Često je pričao da se više plašio te mutne i hladne Pjave nego talijanskih granata i mitraljeskih rafala, sa druge strane obale, jer nije znao da pliva. Priču je završavo riječima: “Eto, hvala Gospodu Bogu, za četri godine ratovanja nije me ni metak okrznuo. A boga mi nije  ni moga pobratima Lukendu. Jednostavno nas metak nije htio, a padali su meci kao krupa oko nas.”

Poslije demobilizacije djed je samo čuvao ovce po brdima i pašnjacima iznad sela.  To mu je bio glavni posao kojeg je on volio. Gonio je ovce tamo gdje je bilo dobre trave i dosta vode. Na leđima je uvijek nosio torbicu sa hranom i lovačku pušku – kratež, da odbrani sebe i ovce od divljih zvijeri koje su znale  iznenada da nalete i da čobanu stado napadnu. Pogotovo se to dešavalo na početku jeseni, prije zime. Djed je uvijek bio na oprezu. Sa njim je uvijek išao njegov vjerni pas Kusija.

Bio je to sedmogodišnji sivobijeli Šarplaninac za kojeg je djed dao tri ovce. Bio je miran i dobroćudan. Krasila ga je izuzetna inteligencija koju ostali seoski psi nisu imali. Nije se razmetao snagom. Uvijek se ponašao dosojanstveno. Tuđi, nepoznati psi su se plašili njega, te obično su ga zaobilazili u širokom luku. Međutim, on nije obraćao pažnju na njih, kao da ne postoje. Teži je bio od teleta kako je djed govorio. Svi smo ga voljeli a najviše djed. Oni su se vrlo dobro sporazumjevali. Ako djed kaže: “Ajde Kusija prikupi ovce”? Tada je Kusija znao da skoči na noge i hitro obleti stado i prikupi zaostale i raštrkane ovce po šumi ili na pašnjaku. On je bio dika i ponos djedu.

Čim je djed završio s jutarnjom molitvom, sjeo je za sto, popio rakijcu i kafu, uzeo torbicu sa hranom i kratež, stavio ih na rame i polako krenuo ka ajatu te pustio ovce.  Za njim je krenuo Kusija. Idući uz put za ovcama djed je često pogledao u nebo i sive oblake.  Mislo je u sebi hoće li biti kiše ili ne. Tako polako idući za ovcama, prošao je Docić, Grić, i izašao u Miškov Do. Cijelo prije podne je proveo u Miskovom Dolu, krećući se polako prema vrelu na vrhu dola. To je bilo njegovo omiljeno mjesto za ovce.

Sivi, jesenji oblaci su kovitlali vrhove smrča i borova, a kiša je lagano rominjala. Iza podne, djed odluči da prikupi ovce ispod jedne smrče da planduju. On i Kusija su izabrali malo dalje drugi smrčić, da se zaklone od te prohladne jesenje kiše, i da ručaju. Djed je nalomiio jedan naramak svježih smrčovih grana, te ih prostro po zemlji, sjeo i otvorio torbu sa hranom da jede. Uvijek je djelio svoj ručak sa Kusijom. Jedan zalogaj uzme sebi, a drugi da Kusiji, tako sve dok ne pojedu što je ponio sa sobom. Pošto je bio ručao, zavezao je torbicu te zajedno sa puškom naslonio ih uz drvo, tu blizu sebe. Onda se djed ispruži po smrčovim granama, pokri se kožunom i nasloni se na svoju desnu žuljevitu ruku, gledajući pravo u ovce koje su ležale tu naspram njega, ispod drugog smrčića. Pored njegovih nogu ležao je Kusija.

Djed iznenada pade u lagan san. Poče da sanja austrijsku vojsku i forsiranje rijeke Pjave, jer su mostovi bili porušeni. To nije odavno sanjao, jer rat je davno bio prošao, i zaboravio se. Nikada nije volio da sanja rijeku Pjavu, tu brzu i mutnu rijeku, pogotovo kada nadođe u proljece. U snu poče da doziva pobratima Lukendu, komšiju sa kojim je zajedno služio vojsku:

- O Lukenda, gdje si? Drži se čvrsto za konjski rep! Ne ispuštaj rep iz ruku ni za živu glavu, izginut ćemo noćas! Vidiš li kako Pjava nosi drvlje i kamenje?

Kada su zagazili u vodu, nadošla rijeka lako ponese konja natovarenog municijom i njih dvojicu, niz maticu. Lukenda se čvrsto držao za konjski rep, a djed Milan za grivu od konja. Odjednom u mraku, iznenada naleti balvan na njih, kojeg je voda nosila.  Djed osjeti tup udarac u glavu, ispusti grivu iz ruku i poče da se davi u vodi. Uplaši se smrti, trže se sav preplašen i pobudi iz sna. Lagano se ispravi, vidi živ je, uzdahnu duboko vazduh, prekrsti se i reče:

- Gospode Bože, hvala ti što spasi mene raba božijeg od ružnog sna i nevidljivih sila. 

Protrlja oči i pogleda oko sebe; vidi ovce su tu, leže. Kusija je tu pored njega, drijema. Torba i puška su tu, naslonjene na drvo. Sve izgleda na svome mjestu. Djed odahnu, ponovo leže na smrčeve grane, pokri se ovčijim kožunom, i onako žmirkajući svojim umornim očima nastavi da razmišlja o čudnom snu kojeg je maloprije sanjao. Znao je on da kada sanja ružan san da to neće izaći na dobro, i da će se neka velika nevolja desiti.

Iz tog kratkog razmišljanja prekinu ga neki čudan šum, tu odmah blizu, koji je dolazio iza smrčića. Istog momenta Kusija skoči na noge i nakostriješi se, bio je iznenađen. Djed pogleda u Kusiju i obuze ga neki strah. U magnovenju pruzi ruku i zgrabi kratež, ali u istom trenutku međed zabrunda iza smrčića. Djed se ukoči od straha, ispusti pušku na zemlju i jednom rukom brzo trgnu kožun na glavu da se zaštiti od divlje zvijeri. Kušija ljutito zareža i odskoči ustranu plašeći se međeda. Ovce se prepadoše i razletiše po šumi, a međed pravo skoči na djeda i poče da trga i grize kožun. Djed čvrsto držeći kožun na glavi i pritisnut međedom ponovo ugleda svoju smrt. Istog momenta kroz glavu mu proleti cijeli život. Videći da je smrt tu blizu, on jeknu i glasno povika:

- Kusija, lapi ga za kesu!  Kusija, lapi ga za kesuuuu! Kusija, lapi ga za kesuuuuuu!

Odjeknu djedov glas kroz šumu, a Kusija se zatrka i ripnu na međeda svom snagom. Vješto ga lapi zubima za kesu. Snažno škljocnu svojim zubima i progrize mu kesu.  Krv šiknu na sve strane iz otvorene rane. Međed se prokrivi od bola, otrže se od Kusije, skoči i režeći pobježe kroz šumu. Krvav trag ostade iza njega. Videći da je međed pobjegao, djed zbaci krvav kožun sa sebe, zgrabi pušku sa zemlje i puče dvaput nasumice za međedom, ali ne pogodi ga. Međed je već bio zamakao kroz šumu.Djed spusti pušku na zemlju, prekrsti se, pomilova krvavu Kusijinu glavu i reče:

- Bože, hvala ti na svemu. Da ne bi tvoje volje i moga Kusije ja bih već bio  pokojni.

Istog momenta, u selu su ljudi čuli dva pucnja iz lovačke puške.  Počeli su odmah da nagađaju šta se desilo. Pomislili su da je djed Milan pucao na vukove, koji su napali ovce. Niko nije imao na umu da je međed napao djeda.

Naveče, djed se vratio sa ovcama i Kusijom kući, u selo. Vidjevši djeda sa krvavim kožunom, ljudi, žene i djeca su ga zabrinuto ispitivali šta se dogodilo u šumi, u Miškovom Dolu. Djed je detaljno opisao borbu sa međedom. Pušku je imao kod sebe, ali nije pomogla. Međed se tiho privukao njima te iznenadio Kusiju i njega. Spasio ga je Svevišnji i Kusija. Pucao je djed za medjedom, ali međed je pobjegao.

Poslije ovog događaja, u selu je nastala izreka: ”Pukni puškom za Mijatom”. Od tada, mnogo godina je prošlo, i selo se potpuno izmenilo. Danas, u selu nema više ni djedova a niti ovaca.  Djedovi su davno preselili na onaj svijet, a ovce nema ko da čuva. Kako vrijeme prolazi sve polako pada u zaborav osim legende o Kusiji.

Autor: Podraščanin

Podijeli na Facebook-u

Tweet