Razgledavajući sa ocem stare fotografije što su požutjele sto od starosti što od ne znam čega, moj vremešni otac podiže jednu sliku i sa uzdahom reče: "Eh kako je ovo veliki gospodin i veliki čovjek, malo je ovakvih ljudi".

Uzem mu sliku iz ruke i na njoj prepoznah protu Dejana Dejanovića i moga oca negdje ispred crkve, nekih sedamdesetih godine kako otac reče. Da, rekoh sam u sebi, sjećam se i ja prote Dejana, popadije Doroteje i sinova Pavla i Dušana. Sjeća ga se cijeli grad i kako ga se ne bi sjećao kada je ostavio veliki trag u našem gradu za vrijeme svoje službe.

Došao je ovdje kada je prota Sava otišao u zasluženu penziju. Odmah po dolasku je krenuo u preuređenje Crkvenog doma, a i same crkve. Bila su to tada teška vremena za crkvene službenike jer tadašnja vlast i uređenje nisu imali bas nježan odnos prema crkvi i njezinim službenicima. Ali bez obzira na sve to prota Dejan je ubrzo upostavio kakav-takav odnos sa lokalnom vlašću, baziran na uzajamnom poštovanju.

Prionio je raditi na omasovljenju svoje parohije iako je mali broj vjernika bio iz grada, vecima je bila sa sela i dolazila na molitve. Mnogi ljudi iz grada su morali htjeli ili ne biti članovi Partije kako bi imali radna mjesta, a kako takvi nisu bili u mogućnosti ici u crvku. Bez obzira na to prota Dejan je svojim pristupom građanima i svojom riječju na svojim propovijedima za vrijeme službe, mnogo doprinio omasovljenju, a i uvažavanju crkve od postojeće vlasti.

Prota je uspostavio kontakt sa može se reći svakim građaninom, bez obzira na vjersko opredjeljenje i mogao se vidjeti u razgovorima sa svim našim građanima. A oni su ga pođtovali, odavali mu pažnju i poštovanje.

Često se sastajao i sa vjerskim službenicima ostalih konfesija čime su i oni doprinijeli što boljem suživotu građana našega grada. Volio je sport, fudbal. Često sam ga viđao na utakmicama našeg kluba, nekada smo i sjedili blizu, znao se interesovati za "Zvezdu" ako bi neko slušao utakmicu preko onda neizbježnih tranzistora.

Otišao je poslije službovati i Beograd. I eto prije nekoliko godina sam imao prilliko da ga sretnem u Beogradu. Još uvijek markantan, iako ostario, ljubazan kao i uvijek, prijatan.

Pričali smo o svemu, a najviše o Mrkonjiću. Kaže da mu je to nezaboravan dio života. Pitao je ovoga, onoga. Kaže Mrkonjićani su divni ljudi kao rijetko gdje i bilo mu je drago sto je imao priliku živjeti sa njima. A ja velim :"Oče Dejane vas se i danas svi rado sjećaju i spominju vas."

I gledajući fotografiju u ruci rekoh sam sebi: "I zaslužili ste oče Dejane da se napiše i koja riješ i o vama, da vas se sjetimo i na papiru, a i zahvalimo Bogu što smo imali priliku imati vas kao našeg protu.

Autor: Zauvijek Mrkonjicanin

Podijeli na Facebook-u

Tweet