Niste nikad bili na Ponoru? Otiđite, nije daleko, a nećete se ni pokajati. Plavim putem, pored Balkane, preko Podbrda, pa do kafane na Čađavici, onda tuj skrenete desno. Put je nasut jednim dijelom, a s lijeve strane vam ostane prelijepa drvena kućica, nastavite dalje i dođete do livada. Mi smo tu parkirali našeg trabanta.Zašto sam poželjela doći? Eee, zbog sjećanja na rano djetinjstvo.

Jednog, kasnog krasnoproljetnog dana skupilo se pola našeg sela, pa u jagode. Neko ponese kante, neko torbe-šarenice, lime, vučije sa vodom, a mi djeca krenusmo grlom u jagode ili ih na travke nizašmo . Bilo je u tom društvu nekoliko Jova, dvije Grozde, dvije Jovanke, Smiljka, Nada, Mira, Petar, Bogdan, Milka… čak i jedna Jagoda. U torbacima: pite, kajmaka, kruva, da se malo prezalogaji dok se kante ne napune. Poslije dugog hoda i potrage, kroz šumu izbišmo na jednu čistinu odakle puče pogled na Ponor. Na livadi pokraj: Ciglana. Ljudi preplanuli od sunca, kao crnci, rade. Rekoše mi da malo dalje dole Ponor uvire u „Kacu“ ali ne otidosmo vidjeti. Zbog tog slijedi ostatak priče.

Dakle, kad iziđosmo iz trabanta, prođosmo preko mirisne livade, pređosmo preko jednog prelaza i kroz jedan šumarak dođosmo do uvira. Kad …ima se šta i vidjeti! Pa taj Ponor ima baš neku našu mrkonjićku žicu! Neki naš kapric. Sagrdiše mu takvu kulu-nadolje, dvorac-naopačke, ali neće on tuda da ode već nonšalantno zaobiđe i udari u stijene pa onda potonu. Još ga baš briga što će dalja sela biti bez vode, daleko od izvora, pa će svaka kuća morati praviti bunare i skupljati kišnicu. To mi i nije žao jer slađe vode se ne napih.

Pri udaru o kamenje rječica se rasprsnu u hiljadu sitnih kapljica, napravi dugu, ode pod zemlju, ponovo se rodi, uli u Vrbas, Savu… a taj san Crnog mora da bi mog`o sjati i naš Ponor pomaže ga tkati.

Po povratku sretosmo dida Mitra, čuva blago.Upitasmo se i popričasmo.

Dide, imal´ zmija ovde?- ja radoznala.

-Ima rode, ima, a zimi siđu i vuci. Ima gore, šumskim putem prema Kuli, znate prema onom ranjenom brdu , vučja jama. Znaju učiniti zijana, nije lako biti čoban.

Kud i upitah?! Skakutala sam po livadi kao po minskom polju izbjegavajući zmije, ali s druge strane tješila sam se što nije zima, pa valjda vuci neće sići.

-Mogli ste i ta vaša (?) …kola parkirati skroz dole kod žice. Ako ste žedni gore kod glogića ima bunar, dobra voda, ima i lima.

Pozdravismo se. Did Mitar sjede na kožun, navuče šešir na čelo, uze neku travku pa je stavi među zube, upali tranzistor i sa nekog, Čik pogodi radija, pusti pjesmu: „ Amerika, Amerika zemlja velika, ali metar moga sela Amerika cijela…“

Krenusmo prvom, češući se o lijeske. Vidim biće ljelja… ako ne zagrmi na Svetog Iliju. Dođosmo do glavnog puta. Sunce se umorilo pa sjelo na jedno brdo tamo prema Ključu. Mi namignusmo lijevo. E, što smo vozili sporo, vozili smo, sad ćemo juriti i cijelih 60!

Pozdrav posjetiocima sajta od :)=mire=Slobodanke Karan=

Galerija fotografija sa Ponora

Autor: Drugarica iz školske klupe

Podijeli na Facebook-u

Tweet