28.2.2008..

Ponovo sam na istom mjestu, prisustvujem istom događaju nakon mnogo godina... Otvaranje Doma ZAVNOBiH-a ili sad Kulturnog centra.

Koliko god osjećam radost što će neki novi klinci imati nešto što smo i mi imali, nemoguće je otrgnuti se od sjećanja. Djelić grada u kojem su se odvijale sve važnije manifestacije, budi uspomene. Na novim klupama ja vidim "stara lica", na zidićima, neko se krije da puši, neko se odlijepi od nekog za koga je bio prilijepljen možda previše.

Parkić ili grčka, kako god ga ko zvao, sinoć je bio prožet mojom sjetom. Nemoguće je ljudi otrgnuti se! Čula sam hor "Jedinstvo" maestro Franjo sav ponosan i prav sa podignutim rukama i bariton starog Kačara izdvaja se od ostalih. Odjednom su tu i učesnici Plavih večeri novembarskih. Ismet Dervišević sav usplahiren da to sve prođe kako treba. Pun je plato omladine i odraslih u svečanim odijelima. Rijeka ljudi ide u pozorište, sjećate se ljeta gdje smo znali u mjesec dana imati i po dvadeset pet predstava.

Odjednom stižu autobusi... Dolazi radna brigada, ko zna odakle... svak čeka svog a prije mjesec dana ispratili smo ih sa tog istog mjesta. Trešti muzika... nije Crna rijeka kad su muzičari u tim autobusima, neko drugi svira. Razglas je dobar, neko probava mikrofon, treba da se pročita pozdravni govor i da se obznane uspjesi brigade. Opet se ređaju slike, pioniri sa crvenim maramama i plavim kapama, dočekuju Tita! I kapice i marame i mašnice na kikama, lelujaju kroz moja sjećanja, opet na istom mjestu.

Sve poznata lica i djeca i mladi i stari. Opet nova muzika, Nesalomljivi sviraju, guramo se na igranku, sačekujemo jedni druge i pozdravlja se svak sa svakim. Pozdravljala sam se i sinoć sa meni dragim ljudima ali nedostajali su mi i neki drugi dragi ljudi.

Željela sam da onaj ko nije u mogućnosti da vidi mjesto naših dugogodišnjih okupljanja, bar malo vidi to isto mjesto u drugačijem svjetlu. Lijepo je i nadam se da će neki novi klinci imati sadržaj kakav smo ga mi imali, jer stvarno smo ga imali.

Sjetićete se vi još nekih dešavanja, svak u svoje vrijeme. Za nekoliko godina, možda će neko drugi pisati neka druga sjećanja, sa ovog istog mjesta. Mrkonjić ima tradiciju kulture, kao što reče gradonačelnik sinoć u svom govoru, prije 150 godina je imao prvu Svjetovnu školu i Književni časopis.

Ići će naš Mrkonjić naprijed i radujem se tome.

Autor: Dina

 

Podijeli na Facebook-u

Tweet