22.2.2008..lanovi i simpatizeri novoosnovanog
Planinarsko Ekolokog Drutva "Vidik" su odmah nakon osnivanja krenuli u konkretno osvajanje i upoznavanje najviih vrhova u svom okruenju. to je i prirodno, prvo su se popeli teom stazom na vrh Lisine 1468 metara nadmorske visine, po hladnom vremenu magli i snijegu. Za ovaj uspon pozvali su lanove Planinarskog Drutva Banjaluke Gimnazije, sastavljenog od profesora i uenika ove kole. Nakon, svog prvog, planinarenja po masivima, koji u sunane dane, prvi uhvate, rumene zrake iznad Mrkonji Grada a zimi upozore bjelinom i injem stogodinjih bukvi, lanovi ova dva drutva su uz gitaru i topli ambijent u podnoju, kraj jezera Balkana, kovali planove za dalje akcije.
U nedjelju 17. februarskog jutra, oko 9 asova, grupa od 26 planinara, Drutva "Vidik" dobro umotana, opremljena (topli alovi, vunene rukavice, izme, cokule, debele arape...) odvano se okupila na Zelenkovcu i zaputila se u novo savlaivanje visina. Jutarnji mraz (no je na Zelenkovcu podarila itavih – 20 stepeni po Celzijusu) prio je lica i pourivao hod, dok su torbe sa hranom, vodom, priborom i opremom ukale i zveckale putevima, proplancima i padinama. Poneko se sjetio i starog , gortakog obiaja da se put planine ponese i flaa ljute domae. Znala je ta da podgrije, ali i da podrigne. Mladost, snaga, kondicija a bogami i sinonje urke u gradu poeli su razvlaiti elo i zaelje te je vodi zaustavljao, pravio pauze i bodrio one koji jo uvijek nisu vjerovali da se to i oni penju na ove visine to su ih nekad samo sa ceste ili iz, toplog vozila posmatrali. Staza kojom su nekad hodili obani i ivotinje, poprilino je zarasla u iblje i ikaru, pa je sve to skupa mlaim planinarima liilo na film i rute ekspedicija kroz divlje predjele.Izbljedjele su i ranije planinarske oznake te je predsjednik ovog Drutva Predrag okalo najavio kao jedan od projekata obnavljanje ovih markacija na planinarskim stazama Optine Mrkonji Grad.
Na visu Metlica, gdje se nekad nalzilo srednjovjekovno utvrenje i Milankova Jama (duboka 12 metara), na junim stijenama,zaklonjeni od bure, uz prelijep pogled na vrh Dimitora (1483 metra) i kanjon Laninog potoka, planinari su sebi priredili gozbu uz slaninicu i bijeli luk a ponnegdje na strmoj stijeni, servirana je i pita, sir, suvo meso (i ve mi se budi apetit, kad ovo piem). Kolona se primicala sjeveroistonom padinom kroz zaleene smetove snijeg, inovske raljaste bukve i pucanje novih horizonata. Vrh Dimitora osvojen je, najprije hitrim korakom Nikoline Stojii a zatim su pristizali nepokolebani , ozareni svi do jednog. Vrh pored radosti, podari dugake poglede koji se, obino, izgube tamo u plavetnilu gdje se vedro nebo spaja sa planinskim linijama na obzorju. Lisina, Vlai, Manjaa, Grme,ia Gora, Srnetica, Klekovaa, Ovara, Pljeevica, Lunjevaa, ator planina, Kurozeb, Vitorog, Plazenica, Cincar, Golija i onda nagaanja, koje bi ono mogle biti u daljini, to se sasvim slabo vide ili im se snjeni vrhovi, tek naziru, bunei oko posmatraa, da to moda nisu pramenovi oblaka to se tamo, negdje daleko, tek stavraju. Poslije uspona slijedi svakako i silazak za koji se obino bira, manje naporna staza. Ispunjeni osvajanjem vrha, ljudska bia, to zavole pokorenu goru, naputaju je dozom sjete i potovanja, osvrui se darivaju poglede i neizgovorene rijei - Doi emo ti opet Dimitore.
Gora nebi bila Gora da u njoj nema pjesme, vike dozivanja, utrkivanja, klizanja, padanja, ustajanja, potpisivanja, lutanja i slatkih trenutaka kad se gasi e sa izvora, potoia, virova, a zna, ova dragocjena tenost, biti slatka iz lokve upljeg drveta ili udubljenja u kamenu. I kako to ide, slatkim umorom u sumarak, vraaju se ljudi, oplemenjeni ljubavi ka onom kud su hodili. Kraj tople vatre Zelenkovca, vrelog aja i nedostatka rijei pohod se zavrava povratkom u svakodnevicu.
Izvor: www.zelenkovac.org