U vrijeme kad nije bilo telefona, sms poruka i kojekakvih čuda tehnike, pismo bješe jedini vid komunikacije sa nekim ko nam je drag, a živi negdje daleko. Sa nekom slatkom strepnjom se iščekivao poštar Lazo, ogromna ljudina, da iz svoje torbe izvadi pismo koje će nas obradovati.

Vreli avgustovski dan, upekla zvjezda božija, na nebu nigdje oblačka, samo ponegdje se pojavi bijeli belutak, ali i on brzo nestane, pred očima sve trperi od silne avgustovske žege.
Dan stvoren za vršidbu, moj komšija Jevto "nasadio" vršaj na armenu pored same ceste Baraći-Šipovo. - De, de, kraju, kraju!, uzvikuje moj komšo, vitla kandžijom, a Cvitko i Arap trče u krug dok se ispod njihovih kopita krune zrna ječma. Oko vršaja je nekoliko žena sa grabljama u rukama i par muškaraca sa vilama.

Pre petnaestak dana, kada je pucalo i drvo i kamen, kada je minus na termometru obarao rekorde u Vojvodini, moj tetak Ljupko, prekoračivši osamdesetu, preselio se na onaj svijet. Odajući poslednju poštu svom tetku u prohladnoj kapeli, kroz glavu mi je prolazilo mnoštvo slika. Zadržah se na slici koja mi se duboko urezala, misli me odvukoše u, sad već daleku, hiljadu devetsto šezdeset devetu godinu. Bio je vreli avgustovski dan, moj otac i ja pratili smo tetka i njegovu porodicu na voz u Sokolac.

Jutros pogledah kroz prozor i divan prizor mi se ukaza, vojvođansku ravnicu zasipa snijeg. Sipa kao iz rukava, nekako ravnica mi djeluje zbunjeno kao da nije navikla na ovakvu mećavu, ali kao i uvjek mirna i krotka, podnosi to ćutke, ne buni se, a snijeg, iz sata u sat, sve je više pritiska, svakog časa je viši i viši, još koji centimetar pa pola metra.

Ovaj snijeg me podsjeti na snijeg mog zavičaja, liči na snijeg mog djetinjstva.

Kad se osvrnem unazad, u djetinjstvo,bješe mnogo zanimljivih starina,jedan od njih, svakako, je ujak Uroš. On je bio rođeni brat moje babe, ustvari on je ujak mome ocu, ali i ja sam ga tako oslovljavao. Bješe to krepak starac, bistra uma i mnogim stvarima je bio vješt. Već je bio malkice pogrbljen, ali jos čvrst i žilav.

Ako je i po čemu mrkonjićki kraj poznat, onda je svakako poznat po kosama kovanicama i dobrim koscima. Bliži se sezona kosidbe, prisjećam se nekih prošlih vremena kada nije bilo kosačica, kada se kosilo mnogo više livade, kada je bilo i naroda, i kosaca, i blaga.

Bliži se Uskrs, najveći hrišćanski prazik, praznik pobjede života nad smrću.

Moj je otac bio redar i popravljao hotelske pipe i zidove.Ljut je bacao alat i pitao kako bas sve cega se dotaknu mogu i da pokvare?

Krajem sedamdesetih svega nekoliko kuca u Gerzovu imalo je televizor. Razloga je vise: siromastvo, neki Gerzovci domacini zazirali su od te cudesne sprave [sta ce im to da im kvari mladez], a pojedini delovi sela imali su los prijem.

Ne kazu dzaba da je fudbal najljepsa sporedna stvar na svijetu. Mi stanovnici nekadasnje baracke opstine (Gerzovo, Baraci, Trnovo, Pecka, Medna, Potoci, Podgorija, U. Brdo) nismo imali fudbalski klub, ali to ne znaci da nismo voleli fudbal i da u ovim selima nije bilo izuzetno dobrih fudbalera.

Čitajući ove predivne priče nasih sugrađana, sjećanja sama naviru, utrkuju se i zbunjuju pa ne znam odakle bih počela a gdje bih zavrsila... Dobro. Da počnem od vatrogasnog doma i društva ciji sam pripadnik bila dugo vremena, zahvaljujući komandiru Raski koji je bio dobar i aktivan vatrogasac i dobar čovjek.

Prošlo je više od pola stoljeća ali još uvijek se dobro sjećam kako je znala poplaviti rijeka i to me mnogo plašilo. Sjećam se jednom kad je voda nosila sve sa sobom pa i kokošinjac i u njemu pjeva pijetao...

Svaka prošlost ima i sjećanje, svaki trenutak ima svoj kutak, pa ga se uvijek prisjetimo - u dobrim i lošim vremenima.

Kao smi mi Mrkonjićani i ljudi iz okoline znamo ko je bio Tanćilo. Bio je to naš pekar. 

Često se sjetim njega i njegovih proizvoda (lepina) pa evo i večeras. Došla neka raja na piće i mezu pa nam zafalilo malo hljeba i ja se sjetih njega.

POZDRAV svima ako vas ovde ima. Da li se još neko sjeća ostalih imena učenika koji su bili sa nama tada.

Poštovani [pokojni] učitelj DUŠKO VICIĆ,  i učenici: moj [pokojni ] rođak Dragan Krivokuća, Dragan, Jovo, Đoko Bojanić, Miladinka Panić, Gordana Bojanić, Zorica Milun, Ljubica Đurić, Daliborka Mandić, Daliborka Đaković, Milica i Ljilja Nenad, Dragana Vicić, Draženka Mičić, Milan Višekruna, Duško Vujanović, Draženka Kovačević..itd...

Što prolazi vrijeme to je nevjerovatno. Evo 25 godina je prošlo otkad sam posjećivao rodbinu u Mliništima za novogodišnje praznike, a sve mi se čini kao da je bilo juče.

Davno sam bila tamo ali je još uvijek u mojim mislima. Eh ta Balkana i svakog ljeta kupanje, društvo i pokoja tajna cigareta, ukraden poljubac i prva ljubav!

Bila su to lijepa ali davna vremena, sad smo svud po svijetu ali drže nas SJEĆANJA!!!!!