15.3.2018..Borislav Jankovi, u javnosti poznat kao Boro Zelenkovac, umjetnik je, slikar i borac za ouvanje prirode i ivotne sredine. Idilian ivot ovog umjetnika prošle sedmice je nakratko prekinula netana vijest o njegovoj smrti.
Daleke 1985. godine, Boro je zapoeo svoj projekat Zelenkovac, gdje je u prekrasnom zimzelenom krajoliku otvorio svoju slikarsku galeriju. Kako kae, u tome mu je pomogla Dara Sekuli, poznata knjievnica, koja ga je upoznala sa legendarnim pjesnikom Duškom Trufunoviem, koji je 1988. i zvanino otvorio galeriju nazvanu: "Zašto nije otišao Boro". Borino bajkovito carstvo vremenom se širilo i sad je Zelenkovac postao omanje seoce sa prelijepim brvnarama, kroz koje tee bistri potoi. Boro tu boravi sa svojim aktivistima i organizuje brojne manifestacije, a svoje seoce ne napušta ni kada zaveju snjegovi, jer, kako tvrdi, zima Zelenkovcu daje pravu ar i stvara bajkoviti ambijent.
Meutim, prošle sedmice, idilian ivot ovog umjetnika nakratko je prekinula vijest o njegovoj smrti. Mediji su prenijeli dezinformaciju da je Boru pregazio automobil na podruju Banjaluke, i par sati to je bila top tema na internetu i društvenim mreama. Na sreu, Boro je brzo saznao za ovu vijest i odmah se oglasio, a rodbinu i prijatelje, koji su ga ve oplakali, morao je da ubjeuje da je iv.
Novinar BUKE stupio je u kontakt sa Borom, koji nije krio ogorenost zbog ove dezinformacije.
Kako ste reagovali na strašnu vijest?
BORO: Za mene samoga to je bio šok, iako sam ja dosta jak i mogu da podnesem te šokove. Na kraju, eto, sve to mi je donijelo i publicitet, mada ja ne volim takav publicitet i ne bih ga nikome poelio. Najviše su tu stradali meni najblii i najdrai, oni koji me vole i moja porodica. Za njih je to bio šok. A tako sam saznao i koliko ljudi za mene zna. Vidio sam taj odjek mog javnog ivota, od toga kad uem u seosku prodavnicu, pa do mojih nastupa po medijima. Svi su bili u nevjerici kada se to desilo. Ja u vrijeme objave te vijesti nisam ni bio dostupan, bio sam u šumi u nabavci ogreva, jer kod nas je zima estoka i duga. Kada sam došao do telefona, vidio sam mnoštvo propuštenih poziva, a na jednoj poruci je pisalo: "Idi ovjee na internet i vidi, objavljena je tvoja fotka i piše da si poginuo, da je voza pobjegao sa mjesta nesree." Ja zaista ne znam kako bih to prokomentarisao, jednostavno to proiviš. U isto vrijeme si u šoku, a moraš sve to da demantuješ, zoveš rodbinu i smiruješ ih. U meuvremenu saznaš i taj osjeaj kada te je neko ve otpisao, a ti si još uvijek tu. Jedan prijatelj nije se usudio ni da me zove telefonom, nego je došao ovdje s namjerom ili da mi doe na sahranu ili ako je sve neistina da sjednemo i popijemo pie.
Kako je reagovala vaša porodica?
BORO: Djecu sam uspio odmah da nazovem i da ih odmah pripremim na svu tu medijsku zbrku koja se desila i na taj, kako bih ga nazvao, nekrofilski šou. Bio sam sretan što do djece nije ni došla ta vijest, pa mi je bilo lakše. Ostatak rodbine koji je ve poeo da plae i pada u nesvijest, jer su doznali za lanu vijest, nekako sam uspio da smirim. Primio sam mnogo telefonskih poziva na koje sam odgovarao - bilo je tu masa anegdota. U cijeloj prii mi je ao što je izmanipulisano ime Borislav Jankovi, jer postoji ovjek tog imena i prezimena koji je stvarno poginuo, i njegova porodica i blinji su tom dezinformacijom jako ošteeni. Pokušao sam da saznam ko je prvi pustio vijest, ali to je nemogue otkriti. Poev od policajaca koji se spominju da su dali informaciju novinarima, koji su opet brzopleto i bez provjere istu pustili u medije. Po pravilu bi ako je neko umro trebalo da se ide na zvanini slubeni izvještaj i tu je jedino validan izvještaj doktora, mrtvozornika, koji konstatuje smrt i onda je to zvanino. Meutim, sve je to išlo nekim zaobilaznim putem. Neko je objavio ime i prezime i odmah su nesrenu osobu povezali sa mnom. U jednom mediju su uz moju sliku napisali i poznati slikar, što mi je, priznajem, pomalo i imponovalo.
Hajde da priamo i o pozitivnim stvarima? Ima li vaš eko pokret trenutno nekih aktivnosti?
BORO: Ovih dana organizujemo planinarenje koje e se desiti sljedeeg vikenda na planini Dimitor. To organizujemo u saradnji sa ekološkim društvom "VIDIK" iz Mrkonji Grada. Na Zelenkovcu e se u subotu okupiti pedesetak ljudi, koji e prespavati u našim kolibama, pa sutradan, u nedjelju, krenuti ka Dimitoru. Radim i na svojoj zbirki proze koja je autobiografskog karaktera, mada ima i lirske momente. Knjiga e se zvati "Pukovnik ludog konja" i imae oko 170 stranica, u kojoj e se kao ilustracije nai i crnobijele fotografije iz prošloga vijeka. Radnja se odnosi na moje odrastanje, ivot, ljubavnu i ratnu dramu, opstanak na ovom prostoru, a zatim na kraju knjige opisujem i to kako u da umrem. Eto, desio se taj nedavni dogaaj kojim su me ve proglasili pokojnikom, pa u imati dosta materijala da koristim i od toga, jer knjigu ovih dana treba da rezimiram. Knjiga e biti objavljena u izdanju Eko pokreta Zelenkovac, najvjerovatnije u aprilu. Prva promocija e biti na Zelenkovcu, a onda dalje zavisno od kritike. Nemam ambicije da to bude "best seller".
Kako je protekla ova zima na Zelekovcu? Da li je bilo posjetilaca?
BORO: Ovdje uvijek ima posjetilaca, mada, iz praktinih razloga, zimi ljudi manje dolaze. Ovdje je lijepo i u ovom periodu, jer zime su predivne i jedino se mogu doivjeti kada ste tu na licu mjesta. Ni jednom fotografijom ova idila se ne moe doarati. Zaista ovi predjeli su isti i arobni da nekad pomisliš kao da se nalaziš na Jahorini, Zlatiboru, Kanadi ili nekim drugim egzotinim krajolicima. Ipak, zime su ovdje planinske, duge, hladne i poprilino iscrpljujue za nas koji ovdje boravimo. Potrošimo mnogo i para, i ita, i ogreva, da bi opstali. Ipak, uspijevamo u tome jer elimo da sve ide u nekakvom kontinuitetu.
Kada poinje «sezona» dolaska veeg broja ljudi?
BORO: Svake godine 1. maja organizujemo "Hajduki sastanak" i tom manifestacijom i poinje sezona. "Hajduki sastanak" je kulturno-zabavno-sportska manifestacija. Ljudi se tad takmie u tradicionalnim vještinama: bacanje kamena, rvanje, prelazak preko brvna, bude tu uvijek i svirka, a ljudi iskoriste dogaaj da dou u prirodu, roštiljaju i uivaju. Zatim, 10. i 11. juna organizujemo Meunarodni turnir u igri GO. U Banjaluci je ta igra dosta poznata i misim da tamo postoje dva GO kluba. Na turnir dolaze igrai sa prostora bivše Jugoslavije, ali i drugih evropskih drava. Oekujemo da e ove godine doi oko 30 igraa, meu kojim e se nai i takmiari sa dalekog istoka, odakle GO i potie.
Jedna od vanijih manifestacija koje organizujete je JAZZ FESTIVAL.
BORO: Jeste. Ove godine Jazz festival e trajati od 26. do 29. jula. Imamo namjeru da svaki dan nastupe po tri benda. Bie tu bendova iz Amerike, Slovenije, Poljske, Srbije… Nakon festivala, od 12. do 19. avgusta organizujemo likovnu koloniju. Ove godine angaovao sam studente akademije i mlade ambiciozne slikare da porade na organizaciji, a na koloniji e uestvovati slikari sa akademija iz Srbije, Banjaluke, Širokog brijega i inostranstva. U toku kolonije od strane društva "Vidik" bie organizovana i kulinarska manifestacija "RAT GRA'OVA". Mi na Zelenkovcu smo poznati po spremanju pasulja i svako ko nas je posjetio nije otišao a da nije probao pasulj koji se ovdje fantastino sprema. Na toj manifestaciji uestvovae eksperti za spremanje pasulja. Još jedna jako zanimljiva manifestacija je i Festival gljiva. Ovo podruje je poznato po raznovrsnosti gljiva, planina Lisina, po nekom istraivanju, ima preko 1300 vrsta gljiva. U okviru te manifestacije bie prikupljanje gljiva, izloba gljiva i spremanje jela od gljiva.
Vi ste, zapravo, od Zelenkovca stvorili brend. Ko vam je pomogao u tome?
BORO: Sve je poelo sredinom osamdesetih. U to vrijeme, moj entuzijazam su prepoznali knjievnici Dara Sekuli i Duško Trifunovi koji je 1988. zvanino i otvorio galeriju: Zašto nije otišao Bora. Preko njih brzo sam upoznao poznate umjetnike kao što su Josip Pejakovi, Zijah Sokolovi, Bora orevi, eljko Bebek, Bajaga, Cune Gojkovi, Usnija Redepova, Mili od Mave i da ne nabrajam. Uglavnom, vremenom se na Zelenkovcu stvorio ambijent koji je privlaio poznate i manje poznate umjetnike. Meutim, umjetnici su umjetnici, bili oni profesionalci ili amateri. Uvijek imaju istu crtu, a to je da im ne treba hotel od deset zvjezdica, ve prostor u kojem se mogu osjeati ugodno. Zelenkovac je fabrika kiseonika, šuma je predivna, tu tee bistri potok, ambijent je bajkovit, zdravo se jede i spava, zdravo se drui i vodi ljubav, tako da je za ljude koji vole prirodu Zelenkovac raj na zemlji.
Postoji li saradnja izmeu grada Banjaluke i vašeg eko pokreta?
BORO: Nama na ove prostore dolaze najviše ljudi iz Banja Luke, jer postoji jedan fin prirodni put da li išli kanjonom Vrbasa, ili preko Manjae, gdje su prekrasni predjeli. Sve se to nekako naslanja na Banjaluku, ali republike institucije to ne prepoznaju, a lokalne vlasti i grad se fokusiraju na sebe, jer Zelenkovac ipak pripada opštini Mrkonji Grad. Moje mišljenje je da grad Banjaluka treba da uestvuje i na nekim projektima koji nisu usko vezani samo za administrativne opštinske granice. Turizam ne poznaje granice opština. Mi radimo na zajednikim projektima nebitno ko gdje ivi, tako da bi bilo poeljno da se i unutar lokalnih vlasti poradi na saradnji.
Šta je sa turistikim organizacijama?
BORO: Ja ne pamtim da je Turistika organizacija RS ikada uradila neki ozbiljan projekat. Ona je glomazni birokratski aparat koji samo crpi i troši budetski novac. Nije usvojena strategija razvoja turizma, a to treba da radi Vlada, što znai da se novac ne odvaja u tu oblast. Da bi drava zaraivala od turizma, u turizam se mora ulagati. Turizam u našoj zemlji razvijaju samo pojedinci, da li su to neke kompanije, hotelske organizacije, ili privatnici. Mi nemamo podršu s vrha vlasti i to je jedan ogroman propust. Ako mi moemo da uloimo u jedan JAZZ festival 30.000 KM svoga novca, od kojeg praktino ništa i ne zaradimo, pa zar ta Turistika organizacija ne moe organizovati dva autobusa gostiju koji bi došli na festival, ostavili neki novac, ali i dobili kvalitetan program.
Da li ste ikada dobili finansijsku podršku od strane ministarstva?
BORO: Za jedan projekat smo od ministarstva za turizam dobili 2000 maraka, ali smo od strane istog ministarstva i tueni. Pola novca je trebalo dati nekome ko bi napisao projekat i veliki dio novca je trebalo potrošiti na lobiranje. Izvještaj koji smo pisali oni su vraali tri puta. Na kraju su saopštili da je izvještaj zakasnio. Tueni smo, a novac smo morali vratiti sa kamatama, plus platiti sudske troškove. Kasnije sam dobio informaciju da je od 120 aplikanata 115 tueno, a 111 njih su trebali da vrate novac s kamatama. isto zelenaštvo. Ipak, moram rei da opština Mrkonji Grad ima razumijevanje za neke naše projekte i ove godine e pomoi Jazz festival i još neke manifestacije. Tu pomo smo osigurali nakon dugotrajne borbe, dok gradske vlasti nisu shvatile koliko Zelenkovac znai kulturnom i društvenom ivotu ove opštine. To je neka vrsta satisfakcije za sav moj trud. Kada sam poinjao, neki su me nazivali i ludim. Nisam imao podršku okoline. Vremenom se stvar poela mijenjati, jer trideset godina rada na projektu Zelenkovac je rezultiralo da su ljudi poeli da me uvaavaju. Sada nisam samo ja dio Zelenkovca ve, moe se rei, svi koji ive na ovom podruju, moje komšije i prijatelji. Dakle, ideja je uspjela.
Razgovarao Ernest Buinski. ("Buka", www.6yka.com)