Proza

Gospodari divljine i ljudske sudbine

"...Moje misli i pogled bi tad lutali naokolo. Sjela bih na livadu i utonula u misli. Pustila bih da lutaju kao ptica, da lete iznad Ribničke doline, do Šiše, Dimitora, izvora rijeke Sane, Vrela Ribnika..."

"...Čuvar tora, Jovo, i budući mladoženja, Pero, spavali su dubokim snom kad se približavala zora. Čitavu noć kiša je lila kao na Himalajima, munje sijevale, gromovi pucali, grmljavina odjekivala. U Mrkloj noći strah se još više uvlači u kosti. "Vuci su gori od vukodlaka", govorio je Ile, Perin otac, Jovin najstariji brat. "Vukodlaci su izmišljeni, vuci su stvarnost, pojedoše sve što omrkne", odgovarao je Ile. Zato se često kaže: u gadnom su toru omrkli za one koji dožive nešto strašno. Probuđen prolomom groma Jovo je razmišljao o ovoj izreci, i kako su u gadnom toru noćas omrkle njegove ovce i janjci. Bio je ubijeđen da noć neće proći bez napada vukova..."

"...Utom vuci zavijaše, složiše "pjesmu" sa svih strana. Psi zalajaše, nasta vreva. Razdvojiše se na tri strane što im dade do znanja da vuci napadaju sa tih strana. Prodrmusam peru i vičem da skačemo. Pero se ne da probuditi. Samo nešto mumla. "Diš se, Pero, skači!" "Kuda, gdje da skačem?" "Napadaju!" "Ko napada?", pita pero kroz san. "Vuci, vuci napadaju!" "Koga?" "Tor! Ovce! Nas!" Peri je do ušiju doprla neka nesuvisla rečenica o napadu i skočio je kao iz bunila. "Gdje su puške?" "Kakve puške? Otkud nam puške? Lati se toljage, evo je iznad kolibe! Psi se bore sa vucima, sve će ih podaviti!" "Ne vidim ništa'" "Ne vidim ni ja ali čujem strašnu bleku ovaca! Nikad ovce nisu tako blejale! One noću bleje samo kad osjete opasnost. Psi su umukli, već su ih podavili! Pero, pali brzo fenjer da obiđemo oko tora! U borbi sa vucima ovce su rastrgale ljese na više mjesta. Čim su s fenjerom prišli toru imali su šta i da vide. Vuci su već bili u toru i davili ovce. Izmješali su se sa ovcama pa ih nije lako ni vidjeti. Udri sve što se crni i ajkaj!" Dok su vodili borbu sa vučjim čoporom, drugi vuci su već pristizali na gozbu. Ovce su se razilazile kroz provaljene struge i ljese i bježale po cijeloj Kaldrmi. Bleka je bila nesnosna. Jaganjci nisu mogli umaći i lakše su ih davili. pero je mlataro toljagom po crnim ovcama i vucima. Ako blekne, znao je da je ovca, ako zaurliče, znao je da udara vuka. Jovo se s vukom otimao za jedno jagnje. Utom je pristigla druga pa treća tura vukova na gozbu. U prvom čoporu su bili glavni koljači, vuk predvodnik i njegova "družina". U drugoj vučice, a u trećoj vučad..."

"...Orlovi i vuci su zagospodarili divljinom u borbi za život i opstanak. Oni više nisu opasnost. Novim asfaltnim putevima i novim skupim automobilima stranih registracija odlaze mladi ljudi u tuđinu. Odlaze daleko, predaleko od svoga kraja. povremno se vraćaju da ga obiđu ali pitanje je - da li će se vraćati i njihova djeca u carstvo prirode, da vide kakvu je ljepotu priroda izatkala u njihovoj pradjedovini, djedovini i očevini..."

"...Bježe brate, u tuđinu, kao da tamo teku med i mlijeko. Dodijala im država na vjetrometini Balkana, gdje svakih pedeset godina ključa kao u loncu, vrije i krv se lije. Šta će naći u tuđini? Kome tamo trebaju? Kome će "popravljati" natalitet? Utopi li im se ponos u Vrbasu, Plivi, Sani? Šta će "reći" preci? Kome ostavljaju njihova groblja? Koju će vjeru primiti, čiju tradiciju i običaje?..."

"...Trka za životom se nastavlja iz generacije u generaciju. Mnogi rasuti po svijetu žele da se vrate u svoju rodnu grudu, u svoju divljinu, da čuju njen urlik, ali sudbina im to neće dozvoliti. Gospodari divljine ostaće da gospodare u zavičaju..."

(iz zbirke proze "Gospodari divljine")

Zvončike i zvončići rodnog kraja

"...Stigla sam u srce prirode i lijepo mi je ovdje. U svom sam elementu, prirodna kao što se trudim da svugdje budem. To je velika ljudska vrlina koju su nažalost mnogi izgubili. Posmatram sve što se zbiva oko mene. Pogled mi seže svud unaokolo do linije horizonta. Ostala bih u društvu čiste netaknute prirode vječno i nikad se ne bih nagledala ljepote koja se svakim danom mijenja. Osluškujem sve zvuke i šumove kako se isprepliću u skladnoj harmoniji..."

"...da čuje kako je priroda izmiksala zvuke i ukomponovala s vjetrom melodije dimitorskih razvigoraca svima nama dobro poznatih..."

"...Čučnimo pod stijenu i gledajmo zvončiku odozdo. Preslikajmo je očima na nebo, kažem Anđelini. Slika dobija umjetničke dimenzije. Okrenimo se na drugu stranu i preslikajmo je, opet pogledom, na šumu, neka šuma bude pozadina. Lijepa zelena pozadina i na sredini naša kao od zlata zvončika blista u svoj svojoj ljepoti. U meni je proradila "žica" fotografa-umjetnika..."

"...Na samom prilazu rodnom kraju milina mi je ispunila dušu, srce se počelo nadimati, pluća širiti, a oči su milovale predjele. Pred mojim očima rodni kraj je bio u svoj jesenjoj ljepoti koju ni oko kamere ne može dočarati. Moje oči su "preslikale" u dušu hiljade fotografija koje bi željela preslikati perom na papir, da vide oni koji nikad nisu bili u mom rodnom kraju, njegovu ljepotu, ali je to prosto nemoguće, Ta ljepota se mora lično doživjeti..."

(iz zbirke proze "Gospodari divljine")

Kočiću u pohode

"...U njegovoj rodnoj kući prvo se prisjetih njegovog bosonogog djetinjstva na Zmijanjskoj visoravni, gdje vjetrovi raspaljuju maštu, a onda je moj pogled ispred njegove rodne kuće krenuo cestom za Banja Luku i odlutao u svijet, piščevim putevima da bih se na kraju prisjećala svega kroz šta je prošao pisac da se odupre svakoj nedaći i zlu svoga vremna. Kako kaže da se u rodstvu rodio, živio i umro. Za ljude koji razumiju njegovo djelo, Kočić nije umro, niti će umrijeti. Kočić nam je bio i ostao veliki učitelj. Svako vrijeme nosi svoje breme i teret spušta na narod. Kočić je želio rasteretiti i osloboditi svoj narod žrtvujući i sebe kao što to čini većina pisaca patriota koji su na Kočićevom putu..."

(iz zbirke proze "Gospodari divljine")

Dimitorska vila

"Od pamtivjeka su na prostorima planinske Krajine kružile priče o vilama. Dobivale su imena po planinama. Tako se priča da je postojala Dimitorska vila, Lisinska vila, Manjačka vila, Vitoroška vila, Šiška vila, Javorovačka vila, Lipovačka vila, Jelačka vila, i dr. Kako je Dimitor najveća planina ovih prostora tako je i vila nad vilama bila Dimitorska vila. Priča o Dimitorskoj vili kružila je u svima naseljima oko Dimitora. Priču o Dimitorskoj vili čula sam u Gornjim i Donjim Gracima. Pričala se u Gornjem i Donjem Ribniku, Rastoci, Dragoraju, Treskavcu, Župi, Gornjoj i Donjoj Previji, Gornjem i Donjem Zableću, Gornjoj i Donjoj Slatini, Gornjoj i Donjoj Pecki, Medini, Okandžijama, Sredicama, Baraćima i Podrašnici..."

"... Bilo je proljeće. Vila je silazila sa Dimitora duž Rožića potoka. Prvo je došla do izvora na Bukviku, kojih ima više, i tu se iz jednog bunarića napila vode. Silazeći niz potok nosila je svoje cipelice u rukama, a potok gazila bosa. Zastala je kod prvih Rožića kuća, Uroševe i Božine kuće na točku i tu se umivala. Produžila je niz Rožića potok do Rožića mlina (i danas postoji taj mlin). Zaustavila je vodu u badanj, sišla pod slap, skinula haljinicu i bacila je na malu livadicu iznad jaže (jaža, pregrađen-zajažen dio rijeke). Dimitorska vila je imala bujnu, smeđu, razbarušenu kosu. Haljina joj je bila u zelenim nijansama koje su se presijavale jedne u druge. Po haljini su bili naslikani raznobojni cvjetići. Lepršala je na vjetru. Imala je duboki dekolte i bila duga do zemlje. Grudi su joj bile razgolićene, a noge joj nije vidio. U kosi je imala trešnjin cvijet koji je ubrala poviše kuće Bože Rožića (tu i danas ima trešnja). Momak je u snu skinuo haljinu vili. Srce mu je jako tuklo. Uživao je u ljepotama prizora. Vila je na sve strane prskala vodu oko sebe.Kada je završila kupanje otresla je dugu kosu i kapi su stigle i do njega. Utom je pijetao zakukurikao i probudio ga. Okupan znojem i slomljen u neudobnom drvenom mlinskom krevetu ustao je i protezao se. U duši je imao silnop zadovoljstvo. Osjećao se sretnije nego ikad u životu. On je svojim mislima san pretvorio u javu..."

(iz zbirke proze "Dimitorska vila")

Put u budućnost i treći svatovi moje majke

"...Treći svatovi moje majke, priča tetka Sara, nakićeni, opijeni uzjahaše na konje i nasta pucnjava. Ukućani me počeše nagovarati; jedni da mi odvedoše majku i da idem sa njom, drugi da ostanem. Uplašena od sve te halambuke i pucnjave od tog svijeta koji sam vidjela u tolikom mnoštvu dadnem se ja u dreku i plač. Majka naije željela da me ostavi pa se stalno okretala. Moj plač odjekivao je podno Dimitora, ali ga nadjačavala buka, pucnjava i zveket talira i praporaca. Pretumbam se ja preko praga, bubnem od ledinu uplakana i potrčim prema konju na kom je moja majka. S konja siđe jedan krupan, naočit, brkat i crven u licu čovjek. Uze me u naručje, poče tješiti, govoreći da ću i ja poći sa majkom na put. Neka cura mu dodade mene i on me posadi na konja ispred sebe. Tako ja pođoh na put budućnosti (pretumbavši se preko kućnog praga) na konju. Noć je bila vedra. Nebo se osulo zvijezdama. Mjesec je plovio iznad Dimitora. Čuo se topot konja, zveket talira i cvancika sa gerdana moje majke, zvonjava praporaca. Svečana povorka se udaljavala od mog rodnog sela. Kretala se ka susjednom selu, a ja sam mislila: Bog zna kud nas vode, mene i majku. Put mi se učinio dug iako su pijani svatovi jurili u galopu kroz noć. Noćni povjetarac je osušio moje suze i ja sam se sa kumom "latila" uzde i počela juriti konja. Konj se zvao Dorat. Govorio je kum: "Hajde Doro" i jurio da uhvati brzinu sa drugim svatovima i konjima da se lanac ne prekida..."

"...Evo kaka je izgledala mladina odjeća i obuća. Na nogama su bili opanci izrađeni od kože, slični srbijanskim, ali bez onog kljuna. Čarape su bile prošarane diskretnim šarama i do koljena, podvezane podvezom (od vunice ispleteno dva do tri kraja na vrhu ukrašene ukrasnom lopticom). Košulja je bila od lana, bogato ukrašena vezom na prednjoj strani, oko vrata, na rukavima na gornjem i donjem dijelu rukava. Podno košulje ispod veza prišivana je čohana traka kakva se nalazila oko jeleka i na zubunu (odjevni predmet od grubog sukna bez rukava), a ispod trake reklja (heklana čipka od lana). Preko košulje se opasivala tkanica (pojas otkan od vunice na kojem su prišivani taliri (srebrne okrugle širine tkanice, pločice) poredani jedan do drugog tako da jedan po drugom udaraju i zveče kad se mlada kreće ili igra. Jelek (prsluče) izrađeno od fine čohe ili brokatne svile ukrašeno vezom srmama (ukrasne svjetlucave niti) i čohanim trakama, duboko dekoltirano i kratko do ispod grudi. Takav oblik jelečeta i utegnuti struk pokazivali su stas i ljepotu mlade..."

(iz zbirke proze "Dimitorska vila")

U carstvu prirode

"Slapovi tišine svud su oko mene. Zapljuskuju mi dušu, a srce se nadima od sreće i kupa u njima. Crvenkasto-zlatna mjesečina obasipa predjele oko mene. Sjenke kao živa bića postaju vidljive i zanimljive, tako da se osjećam kao da imam društvo u očaranoj i začaranoj šumi. Beskrajno prostranstvo pruža se u nedogled. Osjećam miris raznog cvijeta sa drveća, cvijeća po šumi i šumske svježine. Zlatom posute grane ljuljaju se bremene bogatim cvjetovima i mladim lišćem. Kao da sam u raju. Pogled mi kruži svud unaokolo, a srce uzbuđeno lupa. Priroda je poodavno postala dio mene, ali svako moje pohođenje njoj novi je izazov, nova čudna radost i sreća. "Stapam" se s prirodom neobjašnjivo brzo. Nestaje melanholije kao da je šumski vjetrovi odnesoše ili da se utopi u gorskom potoku. U meni se sve ustalasalo, sve igra, a duša moja potajno i tiho ushićeno i zadivljeno pjeva novu ariju, sve ljepšu i čudniju, zanosnu i lijepu. Božji dar prirode je najbolji. Kao da to nisam više ja, ona ista zabrinuta i uplašena osoba koja se plaši za budućnost u ova đavolja vremena, svojih najmilijih, svog naroda i svoju. Popucali su konci koji su me vezali. Osjećam se potpuno slobodno. Moj zaštitnik je priroda svud oko mene. Svaki izvor, potok, vrelo, jezero, šumarak, šuma, livada i sve živo u prirodi, sve mi daje neizrecivu snagu, a snaga pobjeđuje slabost. Snažna sam u carstvu prirode."

(iz zbirke proze "Dimitorska vila")

Opojni miris vojvođanskih polja

"...Šta sad fotografišeš? Polje maka, čahure u sjeni i na suncu, manje i veće, zelene i zrele. Zamisli kako će biti lijepa fotografija. Nazovi je: "Opojni miris vojvođanskih polja". Nastavljamo put. Kada smo bili negde na pola puta Kikinda-Zrenjanin on stade. Izađe iz automobila zađe dublje od puta u pustaru i reče: "Fotografiši me ovde". Raširio je ruke, a vjetar mu je lelujao raskopčanu košulju. Što si baš tu stao? Šta će biti pozadina? Nema ni žita, ni suncokreta, ni kukuruza. "Hoću da fotografišeš ravnicu u nedogled, veliku i prostranu ravnicu Banata. Ovo je moja rodna gruda. Ja volim sve što je lepo na zemlji pa i zemlju, ravnice i polja i miris polja. Kad bi duže boravila i ti bi je zavolela. Vidiš kako si primetila lepotu suncokreta, makova, tornjeve, silose i dr. Ima tu još mnogo štošta da se vidi. Kad se vratimo danas vodim te u razgledanje banatskih lepota oko Kikinde. "Važi" kažem. Biće mi zadovoljstvo da upoznam i drugačije prostore od planinskih. Hajde, fotografiši me pa da idemo..."

(iz zbirke proze "Dimitorska vila")

Veliki koralni greben i čuvar moga srca

"...Međusobno su povezani, kao da se drže za ruke, a ruke su im mnogobrojne cjevčice, grančice, slične lišajevima kojim se drže na okupu u tkz. svojoj koloniji. Zbijeni jedni do drugih u čvrstim redovima da ih ne bi otrglo od podloge pobješnjelo more kad mu vjetrovi dignu talase. Kolonije bregova grmastih korala liče na začaranu kržljavu šumu kojoj je Svevišnji podario ljepotu. Najljepši nad najljepšim u koloniji ljepote su crveni, crvenkasti, rumeni i rujni korali. Nijanse njihovih boja su umjetnički poredane, djelo majke Prirode, a po Božijoj volji da što više budu ugodne našem oku. Moje oči su se napojile ljepotom, a duša se opila. Hvala ti Svevišnji na ovom daru planeti Zemlji, što ovu ovozemaljsku ljepotu vidjeh makar i posredstvom kamere..."

"...Stigao je čovjek i u dubine mora i okeana, zahvaljujući svom razumu i pameti. Do najljepše ljepote u morima. Da li će znati i uspjeti da sačuva od zagađenja i uništenja tu ljepotu za buduća pokoljenja? Veliko je pitanje! Veliki koralni greben vjekovima je čuvao svoj mir i netaknutu ljepotu. Svakom, ko mu se približio neoprezno, uzimao je život. Mnogi brodolomci su završili u njegovim provalijama, zaglavljivali se u njegovim kanalima i kanalićima. Oni koji su, čuvši za silno bogatstvo bisera i korala, stigavši ovamo da pohlepno lome i trgaju grmoliku ljepotu i njene grane, pečurkaste korale i skupe bisere, koralna jaja, progutalo je more. Prelijepe sirene su im "uzele mjeru". Priča se da su ih sirene polu-ribe, polu-žene, najveće zavodnice podvodnog svijeta, zavele u svoje hareme ljepote, u svoje dvorce, svojom umilnom milozvučnom pjesmom kojoj nijedan ovozemaljski smrtnik ne može odoljeti..."

(iz zbirke proze "Dimitorska vila")

Veličanstveni Dimitor i život

"...Počnem tumarati po šumi. Posmatram sve oko sebe. Kao da vršim popis stabala, inventuru svega što tu postoji u tom okruženju oko Rožićevih izvora. Ima ih više. Najveći je zarobljen u bazen. Iz njega izbija jak mlaz vode i slijeva se strmo sa pristranka, a teče kao Rožićev potok. Teče baš ispred trešnje gdje je bila moja rodna kuća. Zagledam drveće, biljke, stijene, mrave, daždevnjake, leptirove, pčelice i ose, vjevericu, ptice, sve, sve. Stanem i osluškujem život.

Slušam glasove, zvukove, krikove i čujem poj slavuja, gukanje goluba, kucanje djetlića, zveket zvona, čobansku sviralu, šum potoka, šuštanje lišća, krckanje i hod neke životinjice. Popnem se na što veću visinu, na neku stijenu koja mi posluži kao osmatračnica i posmatram sav prostor..."

"...O! Bože prirode! Divim se toj umjetnosti, ljepoti tvog djela. Ako si stvorio ovaj raj, onda mi podari život vječnosti, da ovdje gdje sam prvi put ugledala Sunce, Mjesec, drvo, i pticu, uživam u raju. Da širim pluća udišući svježinu planine. Da život obnovim. Svu tugu i zlo da protjeram u nepovrat. Da planinski vjetrovi odnesu sa ovog prostora za sva vremena svako zlo..."

"...Veličanstven je sunčev zalazak kao i njegov izlazak. Veličanstven je Dimitor i njegovi proplanci, Suncem obasjani. Na zalasku Sunce pocrveni kao krvlju obliveno. Oko njega su crvenkasti prostirači. Spusti se na njih i ode na počinak. Probudiće se sljedećeg jutra ponovo iza Rajakovog brda. Doći ću opet na svoj veličanstveni Dimitor da gledam izlazak Sunca iza Rajakovog brda. Želim da svu svoju radost podijelim sa rodbinom i prijateljima u prirodi. Da se radujemo životu na veličanstvenom Dimitoru."

(iz zbirke proze "Lirska osmatračnica")

Susret kod vodopada

"...Dolazila je oluja. Prvo je počela kiša koja je uz šum vodopada dobovala po krovu. To ih je još više uspavljivalo. Odjednom se prolomila užasna grmljavina. Odjekivala je čitava planina. Ona je u strahu skočila sa kreveta. On je pridrža i privuče sebi. Ne boj se Malena, to grmljavina odjekuje uz šum vodopada. Grom puče blizu kolibe u neko stablo. Ona se pripi uz njega, a on je grli i ljubi. Onda su čuli neko grebanje po vratima. Sjetili su se svoje vjeverice i otvorili joj vrata. Ona utrča uplašena. Skoči na krevet i uspravi se, uplašeno je gledala u njih. Stablo gdje je njeno gnijezdo raspalio je grom. Vjetar je naglo otvorio vrata. Oni su potrčali da ih zatvore, a ona prvi put ugleda munje u vodopadu. Munje u vodopadu, ponavljala je zadivljeno, a istovreneo je bila uplašena.

Taj prizor nikada ranije nije vidjela. Munje su se poput krivulja ispreplitale po pjenušavom vodopadu. Oluja je bjesnila, drveće se povijalo, lomile se grane. Vodopad je sve više divljao kako je kiša padala; nadolazio, postajao bučniji, mjenjao svoju vjenčanicu u žućkastu boju preko koje su kao srmene niti sijevale munje. Stajali su zagrljeni na vratima kolibe. Ona se više nije bojala oluje. Posmatrali su kako oluja prolazi i smiruje se. Kad se konačno smirila vjetar je protjerivao oblake, a Sunce se probijalo kroz njih. Na vodopadu su se pojavile predivne duge. Bilo ih je više. Očaravale su ljepotom boja i krasile vodopad..."

(iz zbirke proze "Lirska osmatračnica")

Marija Rožić - Poezija - Proza - Fotografije