Poezija

Ljepoti moje duše

Mrkonjiću, rodni grade
pun si divnog čara
sva ljepota moje duše
u tebi se stvara

Mrkonjiću, rodni grade
u srcu te nosim
tebe volim, najljepši si
s tobom se ponosim

Mrkonjiću, rodni grade
Balkana te krasi
čuvaj dobro tu ljepotu
da se ne ugasi

Mrkonjić-Grad, 3. avgust 1997.

Noć u Mrkonjiću

Mjesečina obasjala Lisinu
ivica šume sa nebom se spaja
nebo okićeno zvijezdama
vedro i plavo poput raja

Raj je ova noć u kojoj smo
najljepša nad najljepšim
noć sa mjesecom i zvijezdama
noć koja se ne zaboravlja

Noć pod Lisinom
pod mjesečinom
pod zvijezdama
noć u Mrkonjiću

Mrkonjić-Grad, 1971.

Malo srce

U meni ima ljubavi
i malih srca na milione
želim da ih rasijem po svijetu
da zasijem cijelu Planetu

Da jedno srce pronađeš ti
da srećni zauvijek budemo mi
da krv naša zajedno vrije
ljubavi nikad dosta nije.

Banja Luka, 1997.

Ukrašću ti plamen iz očiju

Ukrašću ti plamen iz očiju
zapaliću cijelu Planetu
sve što imam pokloniću tebi
za mene si jedina na svijetu.

Ukrašću ti plamen iz očiju
da Planeta u ljubavi gori
za srećniji život među nama
da se srce naše dogovori.

Ukrašću ti plamen iz očiju
da ga čuvam u srcu i duši
za vječitu ljubav među nama
što nikad neće da se sruši.

Ukrašću ti plamen iz očiju
zapaliću ljubav među nama
poklanjam ti srce koje sija
bićeš samo moja il' ničija.

Ukrašću ti plamen iz očiju
da buktinja gori među nama
i primjerom pokažemo svima
kako ljubav sve prepreke slama.

Mrkonjić-Grad (Balkana), 1997.

Proljetna haljina

Zemlja obukla svečanu, novu
proljetnu haljinu
zelenu, cvijećem protkanu
šušti kao šuma, kao livada
na suncu se presijava.

Sa njom sve pjeva
pjesme životu i proljeću
ptice, potoci i rijeke
sve niče raste i cvjeta
suncem obasjano se presijava.

Zemlja obukla svečanu, novu
proljetnu haljinu
smaragdnu, dijamantima posutu
mjesecom i zvijezdama ukrašenu
na njoj se presijava.

Mrkonjić-Grad, 1.5.1997.

Trešnjin cvijet i moja zemlja

(haiku poezija)

U praskozorje
u osvit zore
u svanuće
razvi se jedan pupoljak.

U naponu snage razbi čauru
izađe iz tame i mraka
na svjetlosti dana
pojavi se u ovom svijetu.

Ljepotom nadmaši jutro
nježan, bijel i rumen
otvori svoju krunu
veselo dočeka zoru.

Svijet osta zadivljen
Njegovom ljepotom
kad umiven jutarnjom rosom
zablista na trešnji.

Sunce mu posla zrak
slavuj zapjeva pjesmu
dobi mnogo braće i sestara
što ukrasiše ljepotom trešnju.

Trešnja ukrasi moju zemlju
moja zemlja kuglu zemaljsku
svijet osta zadivljen
njihovom ljepotom.

Mrkonjić-Grad (G.Graci), 6.5.1972.

Kristalne zore

Kristalne zore
u plavoj vedrini
pozdrave mi
sa Lisine šalju.

Još sam u nekom sazviježđu zvijezda.
Sanjam o sreći na mjesečini.

Kristalne zore
rađaju Sunce
tamo daleko, u Krajini.
Još sam u Lincu, u tuđini.

Linz, 1993.

Tražim zemlju

Ja kao da nisam sa ove planete
lutam svijetom
tražim svoju zemlju
zemlju djetinjstva, mladosti i radosti
zemlju sreće i slobode.

Bila je tako lijepa
njeno sunce mi osmijehe slalo
svakog jutra do večeri
a veče dolazilo nečujno i tiho
divila sam se smiraju dana.

Noć je bila zvijezdama okićena
mjesečinom obasjana
cvrčci su u njoj cvrčali
svu noć se razlijegala njihova pjesma
a pijetlovi su dozivali zoru.

Kad opet svane novi dan
moja zemlja miriše
na cvijeće, livade i šume
rijeke huče, potoci žubore
u njoj je vječito proljeće.

Ja kao da nisam sa ove planete
tražim svoju zemlju
zemlju djetinjstva, radosti i mladosti
zemlju vječnog proljeća
zemlju sreće i slobode.

Linz, 1993.

Pjesnik i sveta iskra

U sebi imam svetu iskru
dar bogova,
kresni i zapali
da sagori sve što ne valja.
Kresni i potpali
ljubavi plam
da Planeta
u ljubavi gori.
Znaj, dobro znam
da možeš što drugi ne mogu,
možeš u pjesmama
pisati Bogu.
Dozivati, prizivati
prizivati, moliti
po pticama molbe slati
po oblacima da ti se vrate.
Možeš svetom iskrom
paliti po Zemlji vatre
da ljudi vide,
da ne srljaju u propast.

Znam, pjesniče, znam
svetu iskru si dobio
kao dar bogova,
a poslao si je cijelom Svijetu.

Mrkonjić-Grad, 1997.

Miris

Miris se diže
sa jela i smreka
sa jova i kleka.

Pjevaju ptice
žubori potok
i teče rijeka.

Miriše livada
miriše šuma
miriše kosa
žene i čovjeka.

Zvuci gitare

U tiho veče
čujem zvuke
zov ljubavi
u meni bude.

Srce počinje
jače da bije
zovu me moram
ići što prije.

Moram ići
slušati srce
zovu me zvuci
njihove gitare.

Dođi! I

Čim se rodi
iza planinskih vrhunaca
Sunce iz mojih ruku
pozlaćenu vodu pije.

Po zraci Sunca dođi
još sam na vrelu života
čekam te vesela i nasmijana
pod lipom sjenovitom.

Duša mi je vedra kao zora
lice mi je rosom umiveno
kosu sam rasplela kao vila
grudi mi vjetar miluje.

Ogledaćemo se na vrelu života
Sunce na njemu nek nas uslika
sliki ćemo čuvati vječno
pod lipom sjenovitom.

Pred zalazak Sunca dođi
čekam te na vrelu života
pod lipom sjenovitom
da Sunce iz naših ruku
bistru vodu pije.

Plamen u srcu

I dan i noć
mislila sam na njega.
Zar ću samo s njim
u snovima biti?

Zapalila sam plamen
u srcu da gori.
Žar se rasplamsava
a srce voli.

Gori, gori,
moram da ga spasim.
Ljubavlju njegovom
plamen da gasim.

Djevojka sa Balkane

Oj! Djevojko sa Balkane
pogledaj me ti.
Ja ću tebi cijeli život
svoj pokloniti.

Voljeću te dušom cijelom
snažno voljeti.
Oj! Djevojko sa Balkane
pogledaj me ti.

Kupiću ti zlatan prsten
moja bićeš ti.
Oj! Djevojko sa Balkane
pogledaj me ti.

Vodiću te domu svome
u moj rodni kraj.
Pod Dimitor vodiću te
u svoj zagrljaj.

Topla ljubav

I dan i noć
u srcu mom, plamti ljubav
ja volim ptice, kornjače i vjeverice
prirodne ljepote i svako dijete
širom planete.

U jednoj komori mi je tuga
u drugoj velika ljubav
kad bi se dodjeljivala
Nobelova nagrada za tugu
i ja bi je dobila.

Putujem cijelog života
zbog neostvarenih snova
zgog svakog zla na zemlji
zbog uništavanja planete
i zbog prokletih ratova.

Kad bi se dodjeljivala
nagrada za ljubav
možda bi je dobila
jer srce sam od svakog zla
potpuno očistila.

Marija Rožić - Poezija - Proza - Fotografije