24.10.2014..Anto Kotromanovi je roen 14. avgusta 1936. godine u Mrkonji-Gradu, od oca Stipe i majke Anelije. Odrastao je u brojnoj porodici, sa tri brata (Mato, Rok i Josip) i etiri sestre (Veronika, Marija, Katarina i Boana). Nama djeci u sjeanju je, kao opomena da mogu doi i tea vremena i da uvijek ima i gore od goreg, ostala njegova pria iz drugog svjetskog rata kad je baba Ana rekla: „Djeco, nema više brašna, moramo za Banjaluku!“ Did Stipo, zvani ipura, je bio vješt opanar (mi, njegove unuke, smo naroito bile ponosne na to što imamo najbolje balerinke u gradu), pa su Anto i Mato ubrzo završili opanarski zanat.
Meutim, Antina radoznalost i istraivaki duh odveli su ga u neke druge vode, u vode elektrike. Zajedno sa Ekremom Mešiem Šiljom vrtio je prve filmske trake u kinu dok su Mrkonjiani uzdisali i plakali uz mamu Huanitu i „Jedan dan ivota“. Zahvaljujui Anti navijai su na igralištu Fudbalskog kluba „Sloboda“ uivali u dobroj muzici sa razglasne stanice i bili u toku zbivanja na terenu.
Anto je imao i prvu ozvuenu „elektrinu“ gitaru i svirao u bendu kroz koji su prošli i Rasim Veli (gitara), Enver Veli (bubnjevi), Medaša Habi (harmonika), Hrvoje Ivšinovi (harmonika), Ivo Ivšinovi (bubnjevi), Midhat Baši (harmonika), Nedo Svetinovi (saksofon). Tih ranih šezdesetih slamao je enska srca na igrankama na terasi starog hotela „Krajina“, a jedno srce je slomio zauvijek i ostao mu vjeran u dobru i u zlu, sve do svoje smrti.
Tako je te daleke 1961. godine Tatla Arapovi postala Tatla Kotromanovi (za one koji nisu nikad uli ovo ime moramo rei da postoji kola tatlija, a naša draga Milena Babi, nastavnica francuskog jezika u penziji, nam je objasnila da ime znai divna, mila, slatka).
Kao i na svakom poetku, zajedniki ivot nije bio nimalo lak, ali Anto i Tatla, zvana Sena, zaista su ivi dokaz da se ponekad i samo od ljubavi moe ivjeti. Doduše, svako od nas u nekim teškim trenucima ima svog dobrog duha, a njihov je bio Antin brat od strica, sada ve pokojni ika Vinko Kotromanovi. U kui Mustafe i Rukije Dedi, u ulici Sime Šolaje, roena je 1962. godine prva Antina kerka Vesna koja mu je 1984. godine podarila prvog unuka Vanju, a zatim i 1990. godine unuku Enu. Nekoliko koraka nie, u istoj ulici, roena je 1967. godine i druga Antina kerka Jasna koja je didi Anti donijela još dvije radosti, 1992. godine unuku Maju i 1997. godine unuka Ivana.
Majstora Ante se rado sjeaju mnogi njegovi saradnici i kolege iz Fabrike za preradu drveta „Manjaa“, a pamte ga i brojni uenici rasuti po bijelom svijetu poput arka Cvijia iz Podbrda iji je nedavni dolazak iz Amerike i posjeta puna rijei poštovanja i zahvalnosti izmamila i pokoju suzu u majstorovom oku.
Nezaboravne e ostati i razne novogodišnje, zanatske, ribarske, lovake i druge veeri na kojima su Anto i Sena slavili ivot i radovali se svakom novom danu zajedno sa Fazilom i Šiljom, Fatom i Carem, Darom i Jovom, Gojkom i Senijom, Antom bricom i Mirom, Salihom i emkom.
U sjeanju mnogih Mrkonjiana još i danas odzvanja Antin umilni glas dok sa Dervišem Saraem pjeva pjesme „Done, Donke“, „Paloma“ i „Ne klepei nanulama“.
A onda su došle ratne godine, napuštanje rodnog kraja, stradanje brata Mate i šurjaka Ibrahima, pa pet godina izbjeglištva u Kaštel Gomilici kod Splita. Sve je to ostavilo traga na srcu u kojem je uvijek bilo mjesta za sve ljude. A posebno za one poput teta Ivke i pokojnog ika Jerka, roditelja Joška Markova iz Kaštel Gomilice, gdje su krajem osamdesetih u više navrata ljetovali brojni lanovi Izviakog odreda „Pavle Dever“ na elu
sa Fadilom Fadom bricom Arnautoviem, te pokojnim Matijom Kotromanoviem i pokojnim profesorom hemije Huseinom Mujaiem. Povratak u Mrkonji-Grad sve nas je izlijeio od nostalgije, ali je i otvorio nove rane. Gotovo ništa više nije bilo kao prije, pa ni mi sami nismo više bili oni stari.
Ipak, Anto se nikad nije predavao, volio je da putuje, upoznaje nove ljude,
da uiva u sitnim ivotnim radostima, obrauje svoj vrt. Umio je da popria sa ljudima, da ih ohrabri i utješi, da im otkloni kvar na nekom kunom aparatu i esto se mogao uti komentar njegovih sugraana da je Anto u svemu što radi pravi gospodin. A takav su utisak sticali i ljudi koje je sretao na svojim putovanjima. Otišao je tiho i dostojanstveno, upravo onako kako je i ivio. Anto e ivjeti sve dok ivi sjeanje na njega i sve dok u nama zvoni ona omiljena njegova: „Ja u jedan štok!“.
Naš dragi Anto sahranjen je 15. avgusta 2013. godine uz svoje roditelje i
brata Matu. Ispraen je od velikog broja svojih sugraana uz zvuke trube i pjesmu „Za svaku dobru rije“, nošen od svojih najbliih roaka i prijatelja od kojih se svima posebno urezao u sjeanje Antin drug iz penzionerskih dana, osamdesetogodišnji dido Safet Gai. Od pokojnika se u ime svih prisutnih oprostio Saša Jakovljevi.
„Dragi Anto,
Ponikao si iz stare zanatske porodice Kotromanovia. Tvoj ivotni put bio je i ostao podreen idealima tvoje mladosti. Stari Mrkonjiani se sa nostalgijom sjeaju starog kina i prizora sa filmskog platna u kojima su uivali zahvaljujui Šilji i tebi. Pamte ona dobra stara vremena kada ih je tvoja muzika grupa zabavljala na terasi starog hotela „Krajina“ i zvuke prve ozvuene gitare, djelo vještog mladog elektriara, a poslije majstora i uitelja, kojeg se i dan-danas sa zahvalnošu i poštovanjem rado sjeaju mnogi uenici rasuti po bijelom svijetu.
U skladnom i sretnom braku sa svojom suprugom Tatlom-Senom proveo si pedeset dvije godine. Svojim primjerom ste pokazali kako se i u dobra i u teška vremena moe ivjeti asno i dostojanstveno i da svakom ovjeku ljubav treba biti glavna zvijezda vodilja. Sigurni smo da si otišao ponosan na svoje potomke. Neka ti je laka bosanska gruda i neka ti duša nae vjeni pokoj.“
Uz zahvalnost svima koji su uestvovali u alosti
Vesna Sladojevi i Jasna Šeki
Autor: Jasna eki