11.1.2013..urno koraam bakom ravnicom, košava i sjeverac se udruili pa pjevaju samo njima znanu serenadu. Meava ne da oka otvoriti, studen se uvukla u kosti, a kad su takve hladnoe, desna strana potiljka mi ozebe, utrne, i htio ne htio, vrati me u djetinjstvo i sjetim se Bogdanove jabuke.
Odvajkada su djeca bila sklona nestašlucima, a posebno ih je mamila kraa voa bez obzira na opasnosti i zamke koje su ih vrebale. ini mi se da su najslae bile Bogojevia trešnje, šest-sedam stabala ukusnih crnica, poredane na jednoj mei, skoro jedna do druge. Poput voraka napanemo na njih, a one se crne, pune soka koji se sliva niz bradu, a prsti potamne, danima se ne daju oprati.
Na svu sreu trešnje su bile daleko od kua pa nas je rijetko ko mogao uhvatiti na (ne)djelu. Djevojice koje se nisu smjele popeti, bile su ispod stabala i ekale da im bacimo po koju odlomljenu granicu ili grumo kako smo to mi zvali. esto smo ih znali ucjenjivati da idu da nam vrate ovce da ne bi otišle u zijan, a za uzvrat e dobiti što vei grumo.
Rano djetinjstvo sam naješe provodio sa drugarima iz Radulovia, posebno je bilo interesantno preko ljetnjeg raspusta kada smo imali više vremena za igru i kada je bilo vise djece koja su dolazila, uglavnom, iz Vojvodine. Naješe smo se okupljali kod Radomira u hladu stare jabuke.
Dobro se sjeam bio je Sveti Ilija, momci i djevojke su prolazili pored moje kue, išli su na zbor na Štrbinu. Mi okupljeni u hladu igrali smo neke igre, a preko puta se malko naherila i mamila nas Bogdanova jabuka. Bogdan Radulovi, zvani Gospar, dobar ovjek, ali kad su u pitanju djeji nestašluci, kraa voa, znao je biti nezgodan.
Tog Ilindanskog popodneva nismo mogli odoljeti Bogdanovoj jabuci. Mi smo je zvali kumpjeruša, pošto joj je kora, kad je zagrizeš, bila nalik na koru od krompira. Jabuka se nalazila tik uz ogradu, upravo tih dana Bogdan je bašu ogradio novim prošem. Iako još nije bila zrela, ali mi smo i zeleniave jeli, nisu pomagale prijetnje starijih da e nas zaboliti stomak i da se moe lako zavatriti (dobiti temperatura).
Ja sam se popeo na ogradu (imao sam desetak godina) i sa ograde kidao jabuke koje su bile još zelene i bacao ostalim. Odjednom, iznenada, kad smo se najmanje nadali, ispod Veselkine kue trao je Bogdan sa štapom u ruci. "Mrcinjaaši jeedni (inae je govorio malo otegnuto), sad u vam ja pokazati!"
Htio sam da iskoim nazad, ali kako su mi noge stajale izmeu proša, jedna noga mi se zaglavila, a jedna iskoila pa sam udario glavom od put (progan). Od siline udarca onesvjestio sam se, sjeam se da su me polivali vodom i da sam poeo nazirati siluete drugara, imao sam utisak da mi je glava kao Rudine (brdo koje se uzdie iznad naših kua).
Kad sam došao sebi, otišao sam kui, glava me je jako boljela i otekla mi je desna strana potiljka. Kod kue nisam smio ništa da kaem, nekoliko dana sam muio svoju muku, imao sam utisak da nosim košnicu pela, koje jako zuje, na glavi.
Pre nekoliko dana, baš na Badnji dan, bio sam u Raduloviima da se vidim sa drugarima iz djetinjstva i da se prisjetimo nekih nam dragih uspomena. Okupljeni oko ranja, oni su tog dana pekli peenice za Boi, Radomir mi pokaza na staru jabuku govorei mi "Sjeaš li se?"
Gledam u jabuku, još je u ivotu, ostarila je, lii na neku staru pogrbljenu udovicu koja se sa sjetom sjea svoje mladosti, još samo jedan stubac daje znake da na njemu još uvijek raaju ukusne jabuke. "Kako se, bolan, ne bih sjeao", odgovorih kroz smješak i nehotice se poešah po potiljku.
Ako bih ja sluajno zaboravio,on me svake hladne zime podsjea na Bogdanovu jabuku i djeje nestašluke.
Autor: Gerzovac
mrkonjic-grad.com sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni komentar.