20.8.2012.."Evo prodje pedeset godina kako doo' na nesretnu Tipušu (zaseok u Gerzovu),ma oteše me tvoj nesretni did i Jerko Kreka sa maršalanja (obiaj koji je nestao, palile su se maršale uoi Petrovdana) koje se odravalo na Pitominama", esto je to pominjala Semica kad bi bila nešto neraspoloena.
Sema Oparnica, poznatija kao Semica, ivjela je sama u trošnoj kuici, u zaseoku Radulovii. Bila je to veoma ivahna starica, pomalo neobina, na svoju ruku, nepovjerljiva, djeca su voljela da je zadirkuju i da joj prkose. Sa komšilukom se slabo slagala, kod nas je esto dolazila, mislim da je najviše povjerenja imala u moju majku.
Onia, uvijek u izlizanoj crnoj carzi (suknji) koju su u to vrijeme nosile starije ene, iskrpljenom dzemperu u kojem je uvijek bilo nanizano nekoliko igala sapinjaa, a sa unutrašnje strane prišivena uzica na koju je vezala povelik klju od kue. Ispod marame virila je sijeda ukasta kosa podjeljena pravilnim razdjeljkom. Lice izborano, vesele zelenkaste oi razdvajao je oiljak na samom korjenu nosa.
Bila je rodom iz Podgorije, ali su je kao djevojicu doveli kod Šarana Dakia, koji je joj bio neki dalji roak, u najam. Ostala je vrlo rano bez mua, imala je dvije keri koje su se poudale i sina koji je ivio u Banja Luci, ali rijetko kad je dolazio.
Imala je bašu, ne veliku, ali u njoj se šepurio svojom visinom i velikom krošnjom dud (rijetka voka kod nas) i malinjak koje je ona branila od nasrtljive djeurlije. Koliko je samo bilo drai dok puzimo kroz travu, kao da smo na frontu, da bi se prišunjali malinjaku, jer mi mlai nismo se ni mogli popeti na dud. Ušunjamo se u maline, a one crvene, pa malko potamnele, u krv se stvaraju, vidimo Semicu kako sjedi pred kuom krpi nešto i uka kokoši. im bi neko šušnuo, ona ustaje, mi iskaemo, i onda nastaje cijela uzbuna, vika, dozivanje, kletve...
Sjeam se dobro, kod nas se kupio jeam, bila je tu i Semica, pa su sjeli u našu bašu da se odmore. Sjeli su pod našu "krivu", tako smo zvali jednu jabuku koja se bila iskrivila, ali tu smo naješe odmarali i ruali. Mati je ispekla ljevušu i donijela kiselog mlijeka, i ja sam se tu prišošio, ali su me otjerali da ne smetam.
Vjerovatno uvrijeen, odmakao sam se dvadesetak koraka i zafijario kašiku, a ona je pogodila Semicu meu oi arne. Krv je poela da lipti, ja sam se uplašio da sam joj izbio oko. Na svu sreu nisam, ali joj je ostao oiljak izmeu oiju koji je nosila do kraja ivota. "Slave mi moje, sve e vojnike u vojsci pobiti kakav je nesretan"!, govorila je onako krvava.
Sestra i ja smo voljeli kad Semica doe kod nas, onda bismo je tjerali da nam pria svoje dogodovštine, a bilo ih je napretek. Interesantno je njeno vienje prvog putovanja autobusom i odlasku u BL kod sina. Prvo je opomenula vozaa koji je priao sa putnicima iza sebe "Djetiu, gledaj ti u to kolo (volan), 'oeš li nas sklati u Vlbas (esto je umjesto R, izgovarala L) slavu ti tvoju, mani se ti eglena"! Kad je stigla u Banja Luku, prvi put je vidjela toliko auta na jednom mjestu pa da nam slikovito doara: "E, moja djeco, nije Semica išla u školu, ali imam ja tinte u glavi. Klst ti tvoj, tenkovi samo tkaju", pa udari rukom od ruku, da nam što vjernije doara, "pa ti prei testu i nai kuu!"
Svakog Boia nosio sam joj meso i ostale namirnice koje bi poslali moji majka i otac. Bila je siromašna, ali toliko optimizma je bilo u njoj. Nikad nije kukala, uvjek je govorila da ima svega, odmah bi poela da pokazuje kutije sa stalae da vidim da ima kave, šeera, soli... Kako su ljudi nekad umjeli da se zadovolje sitnicama.
Poetkom zime (1977) slabije se viala, otišao sam sa majkom da je obiemo, bila je ve ozbiljno bolesna. Poela bi nešto da kae pa bi se zakašljala, pocrveni sva u licu, jedva doe sebi. Kao tri osnovna uzroka bolesti navela je "Ma pokiso kod Dare pred ovcama, a ozebo, brate, kod Rosice komušajui kuruze, a i prepade me ljetos nesretni Roo iz malina!"
Ubrzo je došla erka koja je ivjela u Pljevi i odvela je kod sebe. Negdje potkraj zime, kad su poele prošarice, priala je Milja, Semica bi gledajui kroz prozor mogla da vidi obronke Borovice koji su bili kopni. "Vodi ti mene, Miljo, u moje Gerzovo, na moju Tipušu, vidiš li da je gore otoplilo i okopnilo".
Te iste zime baba Semica nije doekala da okopni i otopli, neka ledena ruka šepala je i zauvjek je ostavila u Pljevi.
Autor: Gerzovac