7.9.2011..Ako išta treba nauiti od Amerikanaca (ne pravei razliku izmeu USA i Kanade) onda je to praktinost. "What's the problem?" ili "Let's go" je karakteristian nain ogoljavanja i rješavanja problema.
Brzo i praktino. Šta treba da se uradi da se riješi - to je nain razmišljanja Amerikanca. esto to rješenje nema veze sa pravdom, plemenitosti niti sa dobrotom.
Amerikanci brzo i praktino rješavaju SVOJE PROBLEME. Ne tue. Mi (Srbi, Hrvati, Muslimani, Crnogorci... Evropljani) smo skloni prevelikom mudrovanju. O velikim problemima - velike rijei (uz pie i mezu po mogunosti). Diskusije su velike i estoke.
O rješivim, malim problemima, nema puno strasti i odlunosti u rješavanju. Veliki su i nepremostivi razlozi „zašto se ti mali problemi ne mogu riješiti. "Nema ovoga...", "Nema onoga", "...trebalo bi...", "...u principu...", "...naelno...", "...vidjeemo moda da...", "...gledaemo da...", "...nema problema..."...."...drugi put..".
Nepresušan je spisak uopštenih izraza koji se esto koriste, a ija vijednost (vrijednost u smislu koliine informacija koju daje sagovorniku) nije velika.
Ne govorimo o dravi, politici ili neemu slino. Rije je o stavu ljudi, onom finoj razlici u tipinom ponašanju prosjenog pripadnika neke nacije u odnosu na neke druge.
Takve razlike se ponekad pretjerano istiu, a esto su i osnov za viceve koji su ak i dobili svoju kategoriju viceva: „nacionalni“. „Šta se dobije kada se ukrste Crnogorac i Japanac? Vrijedan ovjek koji bi da radi, ali ga mrzi!“
Zašto sve ovo?
Bio sam na piu sa gospodinom Miloradom-Mike Borojom. (Boroja Milorad, Kanada, mikeboroja@shaw.ca). On je nakon 33 godine (još od 1978.) prvi put u Mrkonjiu, a veliki je poštovalac našeg sajta od prvog dana.
To je ovjek koji nam je još prije 8-9 godine poslao prvu digitalnu kameru (bila je to i web kamera i fotoaparat), kojom su uslikane stotine fotografija u ranim danima našeg internet bivstvovanja.
Htio je da vidi kako moe da nam pomogne. „Ako vam nešto treba da se kupi, ja u to kupiti“. Inae, prvi put se vidimo. Uz lagano pie, na obalama Vrbasa, pria o njemu fascinira kao što hladan Vrbas osvjeava vreo ljetni dan.
Iz Mrkonji Grada je otišao 1968.
Mnogo toga se promijenilo. Nisam mogao poznati..... Vozio sam taksi u Vankuveru.... Mogao sam da radim i htio sam da radim. I sada sam u penziji, ali ja još radim.
Pria o ivotu tee dalje... i dalje...
Ja sam sada bio u Beogradu i itam u novinama da je neki ovjek poginuo i ena je ostala sa djecom i dugom od 20 hiljada dinara. Ona to ne moe da vrati. Ja nazovem novine i kaem „Ja u vratiti taj dug.“. Oni ne znaju gdje je taj novinar što je to pisao. Ne znaju koji broj telefona da mi daju. Nemaju kaunt od te ene. Sutra dan, oni su došli meni i hoe da me slikaju. Ja kaem:“ Ja neu da vratim te pare da bi se slikao, ja hou da pomognem toj eni“....
WHAT'S THE PROBLEM? Hajde da ga riješimo.
Mi se kartamo, moji prijatelji i ja i ja im kaem:“Hajde da se kockamo u cente. Onaj ko pobijedi, ne nosi kui te pare, ve smo stavljali u flašu. To, kada se nakupi, ja sam posao toj djeci (neemo navoditi imena) što im je otac poginu'o....“
WHAT'S THE PROBLEM? Hajde da ga riješimo.
Neki ovjek tu u Banjaluci, on prosi. On kae da mu je sinu roendan. Ja ga pitam:“Zašto ti ne kupiš njemu kejk?“ On kae da nema para. Ja odem i kupim tortu za njega. Ona u slastiarnici „Manja“ mi hoe da da neku malu tortu lajk tis. Ja kaem:“Daj mi tu veu.“...
WHAT'S THE PROBLEM? Hajde da ga riješimo.
Izvinjavam se gospodinu Boroji što prenosim njegove rijei kao da ga citiram, a zapravo se samo prisjeam ponekih detalja iz razgovora koji je poprilino trajao.
Vjerovatno su prie tekle drugaije, ali elim da doaram taj fascinatni stav koji ima ovaj uglaeni gospodin od svojih 72 godine. Uz njegove rijei doarajte sebi blagi "american english" akscenat srpskog jezika.
WHAT'S THE PROBLEM? Hajde da ga riješimo.
Kada se spoje duša slovenska i praktinost amerika imate priliku da upoznate ovjeka koji moe i hoe da pomogne ljudima oko sebe za koje procijeni da treba da pomogne.
Neke strvari treba da se poklope da bi svijet bio bolji.
„Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština
Pruiše ruku jedna drugoj,
Nastade ovaj krasni most,
Radost podanika i dika Jusufova
Na oba sveta.“
kae Andri u Mostu na epi, a mi ovim malim tekstom izraavamo zahvalnost na pomoi od gospodina Boroje, ne toliko u novcu (davno smo odustali od zablude da upravljanje gradskom internet stranicom moe biti isplativo), koliko zbog prilike da ga upoznamo i da uhvatimo dio energije kojom ovaj ovjek zrai.
Iskreno se nadamo da emo se ponovo (kada opet za 33 godine doe u Mrkonji) vidjeti i popiti po pie.
ivjeli!