Odnos prema zdravlju našeg naroda je, u najmanju ruku, neobičan. Niti je u svijetu ima neko ko manje brine za zdrav život, niti onaj ko više priča o bolestima.

Ako čovjek hoće da bude „narodski čo'ek“, „ljudina“, „raja“ onda, kao osnovno, mora moći „dobro da popije“. Ne da bude pijanica, to nikako, nego nekako da može „dobro da popije, a da se ne napije“.

Otprilike, da sa „rajom“ počesto „zna“ zalomiti u kafani. Društveni život trezvenjaka je, po opštem mišljenju, nikakav. “Nije čo'ek ako ne može popiti i pojesti“.

Pri čemu se, naravno, pod hranom ne podrazumjevaju zobene pahuljice. „Ako nije paslo na livadi - ništa od njega“.

Naš kraj nema narodne kuhinje, knjigu recepata od starina ili tome slično. Delikates su samo različite životinje koje se peku na ražnju. Ja(g)njetina zauzima nepikosnoveno prvo mjesto specijaliteta.

Svinjetina mu dođe kao jeftinija varijanta. I to je to. To je hrana, sve ostalo je logistika.

Onaj ko trči ujutru (ili u bilo koje doba dana) je poprilično čudan. Teretane nisu nikada u Mrkonjiću naišle na plodno tlo, iako je bilo nekoliko pelcera.  Aerobik - „to je već za žene i pedere“.

Rekreacije na kojima se igra mali fudbal, rijetko odbojka, a još rjeđe košarka, nisu neuobičajeni, naprotiv. Cijenjeni termini su petkom i subotom, tako da se nakon rekreacije može na licu mjesta (u svlačionici) popiti jedna gajba „pive“, a druženje nastaviti u nekoj od kafana. Ako ne na jagnjetini, a ono bar na „pivkana“

S druge strane,  biti bolestan je, ma koliko to čudno zvučalo, poprilično "in". Pri tome se ne misli na ozbilje i teške bolesti koje su strašne same po sebi. O njima se ne priča. Ni bolesnik ni okolina. Kaže se samo koliko se mora reći ili upitati.

Biti potpuno zdrav u društvu  je poprilično dosadno. Ako ništa drugo, ono da "sijeva u krstima" ili barem da se "osjeća u kostima promjena vremena" .

"Pucanje glave" je bolest koja je poprilično otmena, dok su daleko iza zubobolja, mučnina ili bol u stomaku. "Skršena noga" ili „skršena ruka“ sa gipsom mu dođu kao trofej kojim se dokumentuje požrtvovanost na nekoj rekreaciji ili radu.

"Ušinut vrat", reuma, glavobolja i slične „bezazlene“ bolesti na koje čovjek može da se požali, obavezno izazivaju zainteresovanost sagovornika uvijek spremnih da daju recept za „prijeki lijek“.

"Prijeki lijek" se obavezno sastoji od rakije i meda. Često je tu poneka trava, ponekad limun, nekada i orasi, lukovina, rijetko neki egzotični začin. Ostatak je improvizacija.

„Prijeki lijek“ obično odstoji „na suncu“ neko vrijeme, najčešće 21 dan (iz ko zna kojeg razloga baš taj period) i onda se koristi. Kako?

Pa pije se, naravno, a dobro je i izmasirati bolno mjesto. Kada se krene na spavanje, staviti natopljenu krpu da prenoći. Kada „puca glava“, normalno je zamotati maramu oko nje.

Najčešći uzork svih bolesti je "promaja", tradicionalno najljući srpski neprijatelj.
Od tog povjetarca - usmjerenog kretanja vazduha, koji se još zove i „propuh“, je poginulo više ljudi nego na Kosovu polju.

Jedan otvoreni prozor u prostoriji još i nekako može da se istrpi, ali dva.... „Strahota“.  „Ubi promaja, zatvaraj!“. Obavezno se doda i visokoumno: „Od smrada još niko umro nije, a od promaje jeste.“ 

I mada nikome nikada na smrtovnici ne piše da je „umro od promaje“, niti iko zna toga za koga se navodi da ga je promaja pokosila, stalno se pozivaju na te neznane junake i njima pravdaju zagušljivost a na svim većim skupovima u zatvorenim prostorima.

Drugi najčešći uzrok svih bolesti je "nervna baza". Misteriozno mjesto u organizmu na kome se nalaze brojne bolesti, a naročito čirevi i glavobolje. „Sve je to na nervnoj bazi“ - dodaće saosjećajno sagovornik.

Imati bolest „na nervnoj bazi“ je otmeno, jer se postaje žrtva savremenog načina života gdje se „svako o sebi zabavio“, podrazumijeva se stalna zabrinutost za okolinu i bližnje i dokazuje da je slabašni organizam pokleknuo pod teškim teretom životnih nedaća. Kakvih? Ma bilo kakvih, svako ima neke životne nedaće. 

"Otpadanje bubrega" je još jedan narodni medicinski fenomen, strašna bolest koju izaziva naizgled bezazlena pojava koja se naziva "gola leđa". Posljedice mogu da budu kobne, naročito kada vas „upita starost gdje vam je bila mladost“.

Nedređena bol koja se javlja "u kostima" se opisuje terminima „sijevanje“ i „odazivanje“. Kada „sijevna od pleća, pa odazove u krstima znači da će biti promjena vremena“.

Kičma, vrlo lako može da "ušćekne", što je tipično muška bolest, za razliku od „pucanja glave“ koja je karakteristična za žene...

Naravno, narodna medicinska "terminologija" je vrlo složena, jednako kao i „nauka“ koju opisuje. 

Ovo je samo mali prilog toj „nauci“ pokrenut bez nekog značajnijeg povoda i bez kakve ozbiljne namjere.

Čisto na nervnoj bazi.

www.mrkonjic-grad.com

Podijeli na Facebook-u

Tweet