Naslovna strana www.mrkonjic-grad.com Login Login
Weather Forecast
 ta ima novo?
Aktuelnosti
Iz grada
Sport
Kultura
Zanimljivosti
Biseri
 Mrkonji-Grad
O gradu
Priroda
Istorija
Mrkonji na Wikipediji
Foto-galerije
Vaniji telefoni
Karta grada
 Cyber MG
Poruke
Ljudi
Cyber kuhinja
Sjeanja
Zaboravljena vremena
Chat
Linkovi
 Usluge
Web dizajn
Reklamiranje
Sponzori
RSS 2.0

www.mrkonjic-grad.com
Na mrei od 2000.god.

www.kreativnije.com
Sjeanja
 
Grlom u sjeanja (5) - Tikva

7.9.2010..

Ljeto je bilo bericetno. Bilo je sunca na pretek, a i kise nije manjkalo, one prave ljetnje, iznenadne, kada se po izlokanim, makadamskim putevima, cestama i ulicama stvaraju barice, vec poslije nekoliko minuta, tople kisnice. Za divno cudo, grada nije bilo. Poslije nekoliko posnih godina, sa susom, iznenadnim provalama oblaka sa gradom, nikakvom ljetinom i svim nedacama koje idu uz to, jadnom, vec iscrpljenom i izgladnjelom narodu, koji je stalno gledao u nebo i zazivao Boga, malo je laknulo. Izgledalo je da ce i kukuruzi dobro da "ponesu". I "ponijeli su"!

Ibrahim Arnautovic zvani Corkan, imao je povelik komad zemlje, ravan ko tepsija, jednim malim dijelom ukosen prema putu iznad imanja i drugim, malo manjim, blizu puta koji je vodio prema srpskom groblju. Kako, tako, stari Corkan je prehranjivao svoju sestoclanu porodicu sa te, nazovimo je  sada njive. Ta zemlja u ravnoj, plodnoj ravnici zvala se Luke. Elem, bilo je kako je bilo, vlast je odlucila da na tome najravnijem dijelu njegove njive, a mozda i u cijelom gradu, napravi fudbalsko igraliste. Kada, kako i pod kojim uslovima je taj dio njegove zemlje presao u drugo vlasnistvo, ne znam, a i da znam, to sada nije bitno, jer to i nije dio ove price. U narodu, igraliste je jednostavno, vremenom, dobilo naziv Luka. Toga ljeta, kukuruzi su bili oko igralista, upravo na ona dva nakosena dijela zemlje o kojima sam vam vec pripovijedao. Nedugo poslije, porodica Arnautovic se preselila u Banja Luku.

Nedjelja je. A, dan vruc, jadan ti Bog, kakav je samo znao biti, pod kraj augusta. I ni po cemu se ta nedjelja ne bi razlikovala od drugih nedjelja, pa ni zbog nesnosne zege, da nje bilo fudbalske utakmice, dugo ocekivane. Dolazi FK ”Elektrobosna” iz Jajca, vjeciti rival, najljuci protivnik naseg fudbalskoga kluba. Takvi susreti su se dugo pamtili i prepricavali. Ma, da je pobijediti samo goste, sa kojima se, ama bas nikada, nismo slagali, pristali bi fudbaleri, a i navijaci da gladuju par dana. U narodu je bila dugo cuvena izreka, za nekoga koga ne volis, da mu kazes: "Jajcanine jedan"! Ali taj dan i nije bilo bas puno gledalaca.

Oni stariji nisu smijeli na ovakvu jaru, dosla tek nekolicina onih najvjernijih. Ovo se ne smije propustiti, pa puklo kud puklo, mislili su! Mladjarije bilo poprilicno. Teren na igralistu dzombast, nisu se stigle ni zatrpati, sa busenjem, sve one silne rupe i rupetine, jer ih je bilo i previse. Trava sparusena od silne zege. Citavo igraliste malo nakoseno, znalo se sta je gore, a sta dole. Iza aut linije, kroz kukuruze, moglo se primijetiti podosta "kucica" graha "kuruzara" i bezbroj, vec otvrdlih, tamno zuckasto-zelenkastih tikava.                        

Pred sam pocetak utakmice, stigose i dva prijatelja Simo i Mehmed, Meho kako su ga zvali. Zlobnici, sa vjecitim podsmijehom na licu, sprdajuci se, zvali ga Mehaga. Meho je imao pedesetak godina, ako su ga roditelji na vrijeme prijavili i upisali tamo gdje se to radilo. Ali, takvi su bili rijetki! I nije on bio bas tuhaf, kako su drugi mislili i svakodnevno zakerali sa njim, da bi dali sebi oduska i sakrili svoje mane i nedostatke. Siromah Meho je bio samo naivan, da ne moze biti naivniji, ali velika postenjacina. Zivio je dugo sam, sve do prosle godine, a onda ga ozenili. Doveli mu mladu, negdje od Sipova, od Duljaka biti ce. Mlada, lijepa, ”ne da u se gledati”. Dvadeset pet godina mladja od  njega, ali njena mnogobrojna porodica to jedva docekala. Jedna usta manje! ”Kako je samo lipa, krsna i radina moja Zumra” govorio bi narodu. Nije se je mogao nagledati. Po mladu je isao i Simo. Visoka, stasita ljudina, pet, sest godina stariji od Mehe. Lijepo odnjegovanih brkova, jos uvijek crne, zacesljane kose unazad, uvijek lijepo obucen, reklo bi se dotjeran. Citav zivot, volio je Simo zene, a Boga mi i one njega. Dugo se pricalo o njegovim zalascima u druge sokake i tudje avlije, pa i u to vrijeme o kome vam pripovijedam. Bio je radin covjek i dobar domacin. Njegovoj Stani nista nije falilo. Da li je znala ili ne za taj njegov porok, ne znam, ali i ako su doprle do nje te carsijske price, cesto bi zazmurila i presla preko toga. Njoj je njen Simo bio napreci! A, carsija je pricala i  pricati ce uvijek. Kada im dosadi moj Simo, naci ce oni nekog drugog, mislila je Stana.

Volio je Simo Mehu. Da li zbog toga sto je bio ubogi siromah, naivan, ali preposten, ne znam, ali bio mu je uvijek pri ruci, pomagao koliko je mogao i bio njegova zastita od silnih napasnika, koji su mu, po vazdan, pristajali na muku. Znao je to Meho, postovao i volio Simu, mada je znao za Simin porok i za sve njegove djizlije, ne samo kao prijatelja, vec kao brata, jer brata nije imao.

Elem, nasa dva priatelja zauzese mjesto odmah iza aut linije, ispod samog kukuruzista. Natukli kape "mice" na glave, da ih zastite od sunca, koje im je bas tada, pripeklo sa strane i u zatiljak. Utakmica samo sto je pocela, kada se na igralistu pojavi i Stipo, covjek Siminih godina. Sav mokar od znoja, zadihan, ugleda njih dvojicu, pa krenu prema njima. Nazva Boga, te cucnu da se malo izduva i odmori. Mucila ga je "zaduha”. Prvo poluvrijeme i nije bilo bas nesto kvalitetno, sto zbog nesnosne vrucine, sto zbog uzasno tvrdog i loseg terena, a bila je to i tek prva utakmica jesenjeg dijela prvenstva, u "zoni", koje je pocelo. Gledaoci su gromoglasno navijali, bilo je tu i podosta gostujucih navijaca, ali nije vrijedilo. Drugo poluvrijeme je bilo nesto bolje, nasi su nadirali prema dole, bilo je i sansi, ali rezultat je jos uvijek bio bez golova.

Desetak minuta je do kraja utakmice. Navijaci su vec podobro promukli od silnog bodrenja svojih igraca. Nasima bi dobro dosao vjerni navijac FK "Sloboda" Oroz, sa svojim cuvenim bodrenjem i gromoglasnim vikanjem: "Dolje , dolje....", kada nasi igraju sa gornje strane. Ali, ovo su bila ranija vremena, Oroz ce doci tek kasnije i u nekoj drugoj prici. Nasi opasno navaljuju, igra se stalno na polovini protivnika. Lopta je izbacena u aut od protivnickog igraca, daleko gore prema putu, u kukuruziste. Nas igrac hitro utrca u kukuruziste, trebalo je loptu pronaci. Ali, nasao ju je brzo! Dotrca do aut linije,  po nogama mu se spetljale loze od tikava, po stucnama mu se prilijepili listovi grahorine,  a na lijevoj nozi vise mu dvije, vec polusuhe mahune. I izvede aut, ubaci loptu u teren. Skacu dvojica igraca, jedan nas, jedan njihov. U skoku bi visi protivnicki igrac, zahvati loptu glavom i posla je u aut, odmah ispred kukuruzista, u do koljena izraslu travu, slakovinu. Kako je zahvatio loptu glavom, tako se odmah stropostao na zemlju. Pade kao prostac i ne mrda vise. Sudija svira prekrsaj. Nas igrac vice sudiji: "Nisam ga ni pipnuo, majke mi"!  I nije, bio je skoro citav metar daleko od njega. Najvjerniji navijac nasega kluba Dzemal, poznat po, na svakoj utakmici, svih devedeset minuta, ubitacnoj galami na sudije, bili oni u pravu ili ne, vice jos uvijek grlatim glasom: "Sudija lopove, sudija lopove...."

Sudija je neumoljiv! Trazi da se izvede slobodan udarac. Jos samo da protivnicki igrac uzme loptu. Ali, avaj, koju loptu, lopte nigdje?! Svi se sjatili, traze, ali uzalud! Nema je, pa nema!  A pala tacno ispred nasa tri prijatelja! Sudija pogleda na stari dzepni sat  austrijske proizvodnje sa ugraviranim likom lokomotive pozadi. Trazi da se donese druga lopta. Bila je jedna u rezervi, bas skoro dosla sa opravke. Obucar Kosmo, ukrpio malo poderanu kozu, zalijepio slauf i promijenio snjiru. Trebalo je na brzinu odsnjirati snjiru, izvuci pipak od slaufa, naduvati slauf, svezati pipak i njega ugurati u kozu, te zasnjirati snjirom tih desetak cantimetare otvora na kozi. Takve su bile te nase prve fudbalske lopte. Protivnickog, povrijedjenog igraca, jos uvijek polijevaju vodom da dodje sebi, tamo iza aut linije.                

Tri prijatelja jos uvijek se u cudu zgledaju, zanijemili. Pa, lopta je pala bas tu ispred njih. Poce ih pomalo hvatati strah. Simo smoze snage i progovori: "Ovo je cudestvo! Znao sam ja to jos jutros, da se nesto lose sprema i da nece na dobro izaci. Probudi mene jutros moja Stana, bas kada je svanulo. Veli: "Idi pusti kravu na pasu i ne zaboravi vodu!"  Ma, kako cu zaboraviti vodu i za kravu i za se, mislim se. Ustanem ti ja. Boli glava Meho, ako nije od one prepecenice, sto je ti i ja popismo sinoc. A nije. Sta smo popili,  litrenjak i po, a bilo je i meze. I nije bas bila prejaka, jedva sezdeset stepeni, a dobra, pitka ko mlijeko. Dotavrljam ti ja do stale, zaslijepila me jutarnja svijetlost, jedva gledam, a iz ociju mi kapa. Udjem ti ja u stalu, jedva se nekako priviknem na mrak, kad jest, nema krave! Ukocio se ja brate, kako nema, pa sinoc je bila tu?! Pipao sam ja svuda po stali, u onom plumraku, pa i ispod jasala, pa i samim jaslama. Sve kontam, gdje ce onolika kravetina stati u jasle, ali za svaki slucaj. Probudim ti ja moju Stanu. Nema krave, velim. Ogrnu se Stana, pa mi pravac u stalu.

Mi tamo, a krava lezi uza zid, mirna ko bubica. ”Kako nema? Izleda da jos nije izlapila ona rakijetina iz tebe, od sinoc”  rece moja Stana. Ode ljuta u kucu, ja ti se prekrstim od cuda i kad vam kazem, nije je bilo u stali, kada sam ulazio"!  ispripovijeda Simo. Udje jos veci strah u dvojicu mu prijatelja. Oborise glave i zanijemise. Simo se zamisli, pokusavajuci se sjetiti sta je to bilo kod Mehe sinoc. Nesto ga vuklo da ode kod njega. Ponese ti on rakiju i nesto da zameze. Pravo su mu se obradovali. Uveli ga u u divanhanu. Zasjeli oni na minderluk, Zumra primakla fino sto i u sahane postavila  sve sto je Simo donio, pa iznijela i vruc somun pred njih. Bilo im je pravo lijepo. Poceli su pravo ceifiti, nije njima bilo do nekog senluka.

Ona ulazila svaki cas i pitala da li im sta fali?  Simo je se nije mogao nagledati. Bila mu sve ljepsa i ljepsa. Nije ni primijetio da se Zumra presvukla, na brzinu. Obukla nove dimije od atlasa, zavezala novu keranu maramu na glavu, a na ruke stavila halhale! Ne bi on, ne daj Boze!  Pa zar bih ja to mogao, Simo, sram te bilo, pa to ti je Mehina zena, mislio je! A ona, svaki cas ulazila i izlazila, a u Sime oci ko na zejtinu. Proradila krv. Udje Zumra ponovo i priupita Simu, bi li mozda krusaka, bi li mozda serbeta? Gdje ce kruske, serbe i rakija zajedno, pomisli, ali je nije mogao odbiti, a i bilo mu  pravo drago da se Zumra samo sece! Dohvati se cokana rakije, pa potegnu. A, onda jeknu.  Ma, kud je dovede i to bas ja, pomisli! Meho ga pogleda i priupita: ”Sta to bi Simo”? ”Jaka ova rakija brate, pravo jaka”! odgovori mu.

Iz svoga turobnog razmisljanja vrati se u stvarnost. Meho im veli: ”Ljudi moji,  ja nacuo, prica se po carsiji, da se Svabe opet naoruzavaju, samo sto nisu gruhnuli ponovo"! Simi i Stipi se noge odsjekose, ne znaju jesu li njihove ili tudje. Upravo tada, malim puteljkom, koji je vodio odozgo sa puta, pokraj kukuruzista, spustao se lagano, omanji covjeculjak. Dogega do njih i nazva Boga. Bio je to stari Rus. Tako su ga svi i zvali, pravo ime mu je malo ko znao. U doba previranja u carskoj Rusiji i pocetka revolucije, zaputio se Rus sa zenom Vajom, ni sam ne znajuci kuda. Zasto je bjezao, to znaju samo oni nablizi njemu, ali eto, obreo se jednog davnog dana u nasem gradu. Dobre srpske porodice, u putu iznad igralista, prihvatili ih kao svoje. Smjestili ih u drvenu kucicu, odmah iznad sadasnjeg kukuruzista. Jest da je bio zemljani pod, nije im to smetalo, imali su krov nad glavom i svoju slobodu, a te dobre porodice su ih hranilile i odrzavale.

U nasem gradu, uvijek je bilo dobrih ljudi! Priupitase ga za Vaju. ”Njet dobro. Slabo spavala, a kada zaspalo, samo sanjalo o bjezanju iz Rusija i kao opet bilo bjezalo”! odgovori Rus. Znaci istina je sto je Meho rekao, pomislise sva trojica istovremeno! Svabo im opet puse za vratom! Prestravljeni, nijemo su gledali ispred sebe, ne smijuci da pogledaju u stranu. Rus se pozdravi i ode.

Lopta jos uvijek nije bila sredjena. Negdje je zapelo. Pravo se oteglo. Mladjariji dosadno, ne znaju sta ce od sebe. Dvojica se krisom uvukla gore, malo podalje u kukuruziste. Nakupili sto kamenjcica, sto tvrdog grumenja zemlje, pa pocese bacati i gadjati one dole kraj igralista. Jedan, ne bas pomalen kamencic, zveknu Stipu u po glave!

Trze se Stipo, pogleda iza sebe, nema nikoga. Pogleda u nebo, vedro. Prekrsti se, sve nesto sapucuci. Drugoj dvojici ne govori nista. Strah je strah!  Pade u turobne misli. Znao sam ja da ovo danas nece na dobro izaci. Nisu ovo cista posla, pomisli isto kao i Simo. A za sve je kriva moja Mara! Lipo ja jutros posao na misu, a ona veli: ”Idi ti posvrsavaj poslove, sto si ih jucer zapoceo. Nece ti Bog nista zbog jedne propustene mise” veli. Pa ti poslusaj zenu, mislio je! Obli ga hladan znoj. "Ljudi, ja ne mogu vise ovo cekati, oteglo se brate. Odoh ja, toliki me poslovi cekaju sutra”. I uputi se prema izlazu. ”Da se je samo docepati kuce” saputao je.

Odlazak Stipe, prestrasi Mehu jos vise. Ma, kakvi poslovi sutra, pazarni je dan, misli. U tom trenutku, jedan poveci grumen tvrde zemlje zveknu i Mehu po sred tjemena! I on se lagano okrenu, nema nikoga. Zavezao mu se jezik, ne moze Simi ni rijec da izusti. Pade mu na pamet i kuca i njegova Zumra. Pokusavao je misliti na nju, ne bi li sve ovo sto se danas izdogadjalo, bar malo potisnuo u stranu. Pade mu na pamet komsija Adil. Primijetio je on odavno da komsija po vazdan proviruje kroz tarabe, ili sakriven iza povelikog grma biserka, cekajuci kada ce se njegova Zumra pojaviti u avliji. A, ona kao da zna da on proviruje, pa se po taj vakat mota po avliji, sve trazi nesto, pa bi onda mela lisce, pa sve tako.

Udje u kucu, pa eto je opet, sve zanosi u hodu, mlatarajuci svojim dimijama. Mehi to plaho bilo drago. Govorio je sam sebi: ”Gledaj ti Adile, gledaj! Nikada ti ovako nesto neces dovesti kuci! Nece te zapasti"!  Pa se sve smijuljio u sebi. A, Adil je bio naocit, postariji momak, seret, reklo bi se, tek mu je trideset godina, ali u ono vrijeme se drugacije na to gledalo. Pa se opet vrati u stvarnost. Opet mu pade na pamet i krava i lopta i Svabe. Opet se sav ukoci! Moj Mehmede, moj Mehmede, pa koliko je samo puta hodza u dzamiji vazio da pravi vjernici ne smiju piti alkohol, psovati, ogovarati ili govoriti sta ruzno o Bogu. Kada dodje ”Sudnji dan”, pravi, istinski vjernici ce u dzenet, gdje ce ih sluziti dzenetske hurije, a drugima, nevjernicama se zna mjesto, dzehenem, vjeciti oganj i vatra! 

A Simo i on, sinoc, em su popili, em su ”lajal" na sve i svakoga, a pogotovo na vlast! Da li su spominjali onamo ”Njega”, ne moze se nikako sjetiti. Sav izbezumljen pokusavao je ponovo misliti na svoju Zumru, pa i na Adila. Sve je bolje nego ovo. A onda, odjednom zadrhta kao prut, damar mu bije kao lud, probi mu znoj i kroz kosulju, kosa mu se sva smoci.  A, sta ako joj Adil udari na obraz, ako vec i nije? Koliko se ova utakmica otegla, mogao je i dva puta i jos da mi Zumra veceru zgotovi, mislio je sav izbehudjen!  ”Odoh ja Simo, ko ce ovo docekati. Zumra ce mi se zabrinuti”, rece. Smoze snage da ustane i krenu lagano prema izlazu.

Kada ga vise niko nije mogao vidjeti sa igralista, nanese. Trcao je Meho, na zemlju ne stajuci! Sav u nekakvoj neznani, govorio je: ”Brze Meho, brze”! A, onda jeknu na sav glas: ”Ne daj se Zumro, ne daj se, eto tvoga Mehmeda"! Trcao je Meho i trcao, ne primjecujuci da je grad vec davno ostao iza njega. Kada se podobro umorio, zastade da predahne, pa se okrenu. U daljini se vidio grad. Bio je blizu ”Zeline kafane” ispod Orugle, gdje se tefericilo, svake godine, za prvomajski praznik. U silnoj neznani udario na drugu stranu! Trebalo mu je podosta vremena da se vrati nazad. Jeknu iz sveg glasa: ”Gotovo je"! Pade na koljena pa zajeca. Dugo je bio u takvom polozaju.

Eh, da mu je sad njegov Simo tu, koliko bi mu bilo lakse. Sama pomisao na Simu, olaksa mu malo ovu njegovu muku. Sjeti se kako mu je on govorio, zna co`jek: “Zene su ti moj Meho, malo prevrtljive, mogu ti, kada se i ne nadas, svasta reci ili ne daj Boze napraviti. Nikada im ne trebas vjerovati! Ali, Boze moj, ako ti to i napravi, pa zgrijesi sa nekim drugim, nista za to. Nista njoj nece biti, a tebe ce Meho opet najvise zapasti“! Kako je pametan moj dobri pobratim Simo, pomisli.

Pokusa ustati, a onda mu ponovo pade na pamet komsija Adil. Noge mu opet otkazuju, pa se ponovo baci na zemlju i zajauka: “Zumro, ako vec trebas davati, podaj nekom drugom, samo ne daj Adilu, Zumro moja”!

Simo ostao sam. Ne moze doci sebi nikako. Sta li ce ovi ljudi ovdje i ja medju njima. Nesto cekaju, sta li? Sve mu je ovo nesto cudnovato. Vrti mu se u glavi. Pred ocima mu stalno iskacu slike krave, lopte, Svaba, Zumre. Nikako da ih poslozi. Strah ociju nema. Poceo se sav tresti. Ma, ne bi se on nicega bojao, da prepecenica nije popustila. Da mu je bilo primaketi samo dva, tri gutljaja one sinosnje, povratio bi se on brzo, bio bi to opet onaj stari Simo.

Nesvjesno se zagleda u obronke Lisine, kao da gleda hoce li biti promjene vremena. Izvadi iz dzepa kesu sa  ”skijom”  pa poce motati cigaru. Ruke se tresu, ali smota je nekako. Zapali i odsutno se zagleda ispred sebe, ne primjecujucí da u travi, pred njim, lezi ”lopta", okrugla, tamne, zuckasto-zelenkaste boje tikva, tikva iz kukuruzista  Ibrahima Arnautovica zvanog Corkan.

*****
Rjecnik turcizama i manje poznatih rijeci:
atlas – vrsta svilene tkanine
bericet – korist, dobit, nesto dobro
biserak – grm sa bijelim bobicama
vakat – vrijeme
vaziti – hodzino pripovijedanje u dzamiji
damar – bilo, puls
dimije – haljinka muslimanskih zena
divanhana – veliko predsoblje
djizlija – bludnica, odaliska (ljubavnica)
zaduha – astma
zona – rang takmicenja u fudbalu
izbehudjen – izbezumljen
kerati – heklati ukrase po rubovima marame sa koncem i svilom
minderluk – secija
mica – kapa sa obodom naprijed
sahan – bakrena zdjela, tanijr
somun – okrugli hljeb
teferic –izlet u prirodu, sa jelom i picem, obicno za praznike
tuhaf – malouman, mamlaz, glup, budala
halhala – narukvica
ceifiti – uzivati
cokan – ”casa” od podebela stakla, sa uskim “grlom”, iz koje se pila rakija
dzehenem – pakao
dzenet – raj
dzenetske hurije – rajske ljepotice
senluciti – veseliti se uz pice
serbe – zasecerena voda sa limunom I zacinima
seret – prepredenjak, ponekada u pozitivnom smislu
skija – vrsta duhana  

Komentar autora:

Pisuci pricu "Tikva", krenuo sam samo sa jednim dogadjajem, jednim sjecanjem. Naime, u gradu se pricalo, da je jedan nas igrac, na jednoj utakmici, malo pripit, utrcao u kukuruziste da uzme loptu. Uzeo je prvu tikvu, na koju je naisao i izveo aut ! I to je sve. U pricu sam upleo ljudske sudbine i dogadjaje, naravno izmisljene, kao i imena lica u prici, izuzev Corkana, Vaje i Rusa koji su, zaista, zivili u to vrijeme. Pozdrav!


Autor: Tolerancija

 

Podijeli na Facebook-u

Komentari na tekst

1. Lijepo sjecanje Tolerancijo,nastavi sa sjecanjem i pisanjem. Veliki poz!
sonja, CANADA10.9.2010. 20:39:18 
2. Pravo dobro
9, SWEDEN15.9.2010. 0:14:47 
3. Izvanredno! Svaka ast i valjda e ih biti jo.
mira., 8.11.2010. 19:57:40 
Va komentar na tekst

Da biste poslali poruku morate biti registrovani na ovom sajtu.
Niste se jo registrovali?
Korisniko ime:
ifra:
Komentar:

Maksimalan broj slova po komentaru je 300.
Preostalo je jo slova.

 
Urednici sajta www.mrkonjic-grad.com ne odgovaraju za sadraj komentara posjetioca ovog sajta.
Urednici zadravaju pravo da komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadrajem briu ili mijenjaju.
Ukoliko mislite da je neki od objavljenih komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiv za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu kontaktmrkonjic-grad.com sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni komentar.
Donirajte novac u humanitarne svrhe!
Vai tekstovi
Znate neku dobru priu o nekadanjem Mrkonjiu?
Podijelite je sa ostalim posjetiocima...
Proitajte jo i...
In memoriam - Tatla Sena Kotromanovi 3.9.2023.
Ribarenje po Crnoj rijeci 14.6.2022.
Riki 8.3.2019.
О куме Нина 24.10.2018.
Неће крме пара 23.10.2018.
Jedno davno skijako takmienje na Balkani 1.8.2016.
I ja sam, kanda vidjeo Djeda Mraza 21.12.2015.
Aneo uvar 28.7.2015.
Zbor u Bjelajcu 17.4.2015.
ale iz zaviaja 6.11.2014.
In memoriam: Anto Kotromanovi 24.10.2014.
Odlazak u zadrugu 24.11.2013.
GAO-X 18.3.2013.
Komuanje 22.2.2013.
Bogdanova jabuka 11.1.2013.
Orao i lisica 17.11.2012.
Stari mlin 25.9.2012.
Slatkarija 11.9.2012.
Pijaca u Baraima 27.8.2012.
Baba Semica 20.8.2012.
Jadikovanje 14.8.2012.
Mrkonjiki slastiari 25.7.2012.
Drug Tito 4.5.2012.
Pismo 16.4.2012.
Vridba 24.3.2012.
iro 1.3.2012.
Zimske arolije 6.2.2012.
ak prvak 18.1.2012.
Rakijada 16.12.2011.
usnjarev gaj 9.12.2011.
Kusija 5.12.2011.
Ujak Uro 18.11.2011.
Stigli 'banati'! 20.10.2011.
Mjesec na kapnici 29.8.2011.
Kosidba 6.6.2011.
Uskrs 19.4.2011.
Hrvin orkestar 23.1.2011.
Grlom u sjeanja (6) - Mlin 6.1.2011.
Zna li, bolan, e e? 28.12.2010.
Malji, malji! 13.11.2010.
Paraglajding 1.11.2010.
Humoristike pjesmice iz moje Velike avlije 15.10.2010.
Grlom u sjeanja (5) - Tikva 7.9.2010.
Novakovia vir 3.9.2010.
Evo kotla, evo garavoga 13.5.2010.
Prvi put u Mrkonjiu 22.4.2010.
David protiv Golijata 22.3.2010.
Brancilov televizor, II dio 3.3.2010.
Brancilov televizor 25.2.2010.
Baraki turnir 8.2.2010.
kola u Gerzovu 1.2.2010.
Veliki ampion iz malog grada 26.12.2009.
Branko opi: 'Varcar-Mrkonji' 14.12.2009.
Три слике из живота проте Дејана 10.12.2009.
Прота Дејан Дејановић 10.12.2009.
Hajduk i Dobrotvor 6.12.2009.
ta li smo mi sada: Mrkonjiani ili Varcarani? 16.11.2009.
Vatrogasci 8.9.2009.
Crna rijeka 18.8.2009.
Lipanj 16.6.2009.
Grlom u sjeanja (4) - Maioniar 2.6.2009.
Grlom u sjeanja (3) - tafeta 28.5.2009.
Grlom u sjeanja (2) - 'Kocka' 25.5.2009.
Grlom u sjeanja (1) - Balkana 22.5.2009.
Kako se zove ono...... 8.5.2009.
Istina je moja istinu govorim 7.5.2009.
Njemu 28.4.2009.
Stihovi iz due 19.4.2009.
Na prota Dejan Dejanovi 18.4.2009.
Jesu li stavljeni katanci na srca naa? 14.4.2009.
Majstor Nine Mounjac 12.4.2009.
Franjo Idoti - roditelj, trgovac, maestro 4.4.2009.
Raspjevani slavuj 1.4.2009.
Ti, ja i ostali 28.3.2009.
Dolazak u rodni kraj 26.3.2009.
Gost u rodnom kraju 24.3.2009.
Pod zvijezdama 22.3.2009.
Stari dobri Tanilo 20.3.2009.
Prvi razred 1981.god u Orahovljanima 5.3.2009.
Kad ptice polete 28.2.2009.
Druenja 25.2.2009.
Suza na kamenom obrazu 22.2.2009.
Krajina 9.2.2009.
Lijepa vremena 6.2.2009.
Simpatija 3.2.2009.
Ljubav (iz jednog spomenara) 31.1.2009.
Moja generacijo 20.1.2009.
Uz vruu lepinu nije tako ni hladno 20.1.2009.
Turizam na seoski nain 1.1.2009.
Jedna stara slika! 26.12.2008.
Na male golove 21.12.2008.
Zaimova kafana 16.12.2008.
Sluajni susret 15.12.2008.
Nebo iznad mrkonjike doline! 11.12.2008.
Riki most 2.12.2008.
Moj otac - kova kosa 27.11.2008.
Pismo V iz tople sobice 25.11.2008.
Kada su neije rue cvatale! 20.11.2008.
Stara gimnazija 20.11.2008.
Autobus FK Sloboda 11.11.2008.
 Copyright © 2000-2018.  Kreativnije.com