22.3.2010..Kako godine prolaze sve eše mi navire sjeanje na jedan davni dogaaj koji se zbio na proslavi na Štrbini 1960 i neke godine, a to je bila konjska trka izmeu “Putalja” i “Zekana”.
“Putalj” je bio punokrvni zadruni pastuv plemenite vrste, sa cijenjenim zadatkom u selu i okolini. Meutim, u to vrijeme on je svoju veliku slavu stekao na trkama koje su se odravale na Štrbini i u okolnim selima. Vaio je za najbreg konja ikada vienog u tim krajevima. Bio je atletske grae, sivo-bijele boje sa crnim repom i crnom grivom na vratu.
Kada je išao cestom, on nije hodao kao drugi konji, nego je izvodio bravure, poigravao je, zanosio se u lijevo ili u desno, jednostavno plesao. Imao si dojam da on ne dodiruje zemlju nogama nego da lebdi u vazduhu. Sve je to inio sa posebnom lakoom. Na trkama je ostavljao druge konje iza sebe i po nekoliko desetina metara.
esto je izazivao šofere autobusa i kamoiona, galopirajui ispred njh, po makadamskoj cesti kroz selo. Kada se to dešavalo, mi djeaci smo u strahu bjeali s puta preskaui plotove, ili se provlaili kroz trnje, što dalje od ceste. Svaki novi gallop cestom ili nova konjska trka, donosila je “Putalju” još veu slavu i novo ushienje u selu. U to vrijeme se samo prialo o njemu, kako u kafanama kod zadruge tako i nou na seoskim prelima.
Drugi junak ove price je “Zekan”. On je bio mali brdski konj, potpuno bijele boje, i ve zašao u godine. Meutim, jos uvijek je bio hitar i pun snage. Sluio je cijeli ivot nosei stvari na njivu kada se oralo, kopalo ili kupilo sijeno. Ljeti u julu, kada se kosilo, nosio je ruak koscima u polje. Na pijani dan u gradu, nosio je na samaru dvije vree krompira. Zimi za vrijeme velikih smetova, kada baraki autobus nije radio, “Zekan” je bio njegova prva zamjena. Tada je on vozio ake na saonicama iz sela u grad, u školu. Ponekad je to trajalo i po desetak dana, dok grn ne proe cestom i linija ne proradi.
U to vrijeme, momci su se enili iz susjednih sela, pa se u svadbu išlo na konjima. I onda, vraajui se kui sa mladom na konju, svatovi su pravili kratke trke ko e prvi da uhvati muštuluk. U tim galopima “Zekan” je uvijek bio prvi, te su ga svi voljeli u selu.
Zbog svoje male visine, mi djeaci smo uili jahati na njemu. Onako sitni i mršavi lako smo se penjali na njegova lea, pogotovo sa mravinjaka na livadi. Meutim, nije on mnogo volio tu našu igru sa njim, pa je znao da se naljuti i zaleti niz livadu, i onda iznenada posrne i sagne vrat te ti naglavake padneš na zemlju.
Pored toga, imao je još jednu veliku manu, nije volio teške kamione da sretne na cesti. Kada iznenada iza krivine izleti kamion, ili autobus znao je da se smrtno uplaši, i da odmah poskoi u stranu, te da zbaci sve sa sebe, pa i svoga jahaa. Nebrojeno puta je njegov gazda padao sa samara i svojom glavom ljubio cestu. Onako, svaki put ustajui sa zemlje i istei odjeu, on nije krivio “Zekana” nego sebe što nije pazio pa se ne bi svalio.
Te godine na drugi avgust osvanula je nedelja i veliki vjerski praznik Sv. Ilija u isti dan. Ve od ranog jutra ega se osjeala u vazduhu. Na nebu nije bilo nijednog oblaka, samo je lagani vjetri pirio otuda sa june strane. Narod se okupio u velikom broju iz svih okolnih sela, kao i iz grada. Svi su našli mjesta za sjedenje na zemlji, lijevo i desno od ceste na oba proplanka, kao i u hladu oblinje šume. Najviše svijeta se okupilo ispod kafanskih šatora postavljenih u blizini esme i tribine. Svako je bio sveeno obuen, i stari i mladi.
Sve je bilo u pokretu kao u košnici. Pjesma, muzika, i glasovi su se mješali na sve strane. Toilia se rakija i pilo hladno pivo ispod šatorskih krila. Najvea guva je bila kod esme, gdje se svijet gurao da natoi malo vode i da se osvjei. Narod je uivao u sunanom vremenu i oekivao dobar program.
Govor je ve bio davno odrzan i ekala se konjska trka da pone. Meutim, odmah poslije govora ljudi su prmjetili da je “Putalj” stigao, te da je bio privezan u hladu za jednu bukovu granu tu blizu poetka staze. Tamo je ve bila povea grupa ljudi i djece oko njega. Svako je htio da vidi “Putalja” iz blizine. On je nemirno poskakivao i frktao, gledajui uznevjereno oko sebe taj nepoznati svijet. Na leima je imao kono sedlo sa uzengijama, a na glavi uzdu sa emom.
Narod je oekivao da konjska trka ubrzo pone te da jos jednom uiva u “Putaljevom” galopu. Meutim, to ekanje se ve bilo podosta oduilo, nikako trka da pone. Poelo se glasno govoriti da trke nee biti, da e biti otkazana. Organizator je bio na mukama kako da spasi situaciju, jer je samo “Putalj” bio prijavljen i niko više. U tome išekivanju tamo izmeu šatora, jedan djeak je vodio na ularu “Zekana”, gurajui se da proe izmeu naroda. U prvi mah su ljudi mislili da je “Zekan” oednio i da ide na vodu, na esmu. Niko nije pomisiljao da “Zekan” moe i hoe da tri, jer njegovo vrijeme za trku je odavno bilo prošlo.
Ta nevjerica je trajala sve dok se “Zekan” nije pribliio stazi. Tada, je nastao urnebes. Masa se zatalasala oko staze za trku, pa i dalje po proplancima sa obe strane ceste. Uzbuenje je dostiglo vrhunac kada su “Putalj” i “Zekan” krenuli ka mjestu poetka trke. Svi su se potajno nadali, da na ovoj kratkoj stazi od nekoliko stotina metara i sa blagim usponom, moe da se desi udo pa da ipak “Zekan” pobjedi “Putalja”.
Dok se svijet gurao uzvikujui oko staze, i zauzimajui mjesto da što bolje vidi trku konja, “Zekan” je stajao mirno na mjestu sa djeakom na njegovim golim leima. U isto vrijeme “Putalj” je nemirno poigravo, trei gore-dolje, okreui se u krug po ledini, lomei paprat oko sebe. Jaha je pokušavo da ga smiri kod mjesta za poetak trke, ali mu to nije polazilo za rukom. I taman kada se “Putalj” primakao liniji, iznenada je dat znak da trka pone. U tome momentu “Putalj” se okrenuo u krug nekoliko puta, a zatim lagano krenuo u galop.
Meutim, zbog slabog starta na poetku on je zaostao iza “Zekana” skoro dvadest metara. Svijet je odjednom umuknuo iznenaen “Zekanovim” dobrim startom i estokim galopom.
A zatim se prolomio aplauz. Svi su poeli bodriti “Zekana”. “Putalj” je prvi put osjetio opasnost da moe da mu se izmakne prva nagrada i tada je krenuo nezadrivo uz stazu. Odjenom razdaljina izmedju njega i “Zekana” se poela smanjivati, da bi negdje blizu polovine staze “Putalj” izbio na celo trke, i kasnije prošao prvi kroz cilj. Iza njega, uz veliki napor “Zekan” je nastavio da tri, bez velike motivacije i laganim kasom stigao je do cilja. On je pruio sve od sebe da pobjedi ali nije mogao, “Putalj” je bio bri.
Sutradan su dnevne novine objavile izvještaj sa proslave na Štrbini da je konj star devetnaest godina osvojio drugu nagradu u konjskoj trci.
Od tada je prošlo mnogo godina. Sve je palo u zaborav. Narod više ne pria po selu o tome. “Putalj” i “Zekan” su davno našli smiraj svojih duša na onom svijetu. Tragovi njihovih kopita su potupno išezli sa staze. Ljuti mrazevi i hladne jesenje kiše su ucinili svoje.
Meutim, svake godine u rano proljee, pojave se bijele visibabe i plave ljubiice na stazi, da nas podsjete na jednu davnu i nezaboravljenu konjsku trku.
Autor: Podraanin