"Priređivač lijepe knjige o Mrkonjić-Gradu mota kanuru misli i čeka jadac priče, dvostruku kost pripovijedi od koje se može zaoštriti olovka. I priređivača sada, u počelu priče o svojem gradu, svrbi pitanje: iz čega se ispilila misao o Mrkonjiću,  (o) pisanom gradu?Šta je zavatrilo ideju o knjizi?Shvatio je, pomirio se sa sudbinom pisanja: kao što je jadac dvoglav i dvokrak, tako je i vatra razloga višeglava i višekraka!..

Ideja o knjizi možda počinje da škakljuca iz brojeva godine rođenja grada  (1593)! I priređivač je-kao i zadužbinar Krzlar-aga Đukanović-rukovođen potrebom i ljubavlju prema rodnom kraju... Može biti da je u svemu razlog daleka lirska primisao osedrena u stihu: Mrkonjić, pisan na runolistu... Ili se možda, misao o Mrkonjiću,  (o)pisanom gradu probudila u davnoj večernjoj šetnji banjalučkim ulicama sa književnikom Ivanom Lovrenovićem. Lovrenović se iz šutnje probudio riječima: Valjalo bi večeras pješke u Mrkonjić, pa pred zoru pretresti sve tavane u gradu! Tavani su puni čuda!  (Da, godinama razmišljam o tim mrkonjičkim tavanima, bibliotekama i muzejima kuća!) "Mrkonjić,  (o)pisan grad"-Književno prelo u Mrkonjiću autora Milenka Stojičića.

Homo faber iz Varcara... . Moja ulica bila je ulica kovača. Radili su u malim radionicama: u sredini bilo je ciglom ozidano vatrište, iznad njega mijeh s ručnim pogonom, pokraj njega panj s nakovnjem,  a ispred svega kameno korito s vodom za kaljenje. Sve je bilo crno, prevučeno debelim masnim slojem gara. Prizor kada u toj crnini majstor mijehom raspuše vatru, koja sukne u veliki plehani lijevak prema otvoru na krovu, kasnije sam otkrio, sav zapanjen, na prizorima pakla kod Hijeronimusa Boša. . Njihove su kose bile prodavane širom Balkana i po njima se pročulo ime našega grada. Zvali su ih varcarke-kose iz Varcara...

Uza sve, pravili su ti majstori nešto što je osobito palilo đečju maštu.  (A ona je, poznato je, potpuno u svijetu estetskoga;vjerojatno je na tusposobnost mislio Anri Mišo, kada je napisao: kada više nismo đeca, onda smo već mrtvi. )  Bili su to noževi, i to dvije vrste. Obični, grubi, na preklapanje (šklopci) , čudnoga savijenog oblika,  s koricama od kuhanoga pa obrađenoga ovčijeg roga. Takav sam u manjoj verziji, i sam mnogo puta dobijao od đeda, da bi služio kao džćepni nožić za šiljenje olovaka. Drugi su bili ono posebno! Pravljeni su od jednoga komada (zvali smo ih turski: handžari) , od specijalnoga čelika, nabavljenoga u ono poslijeratno vrijeme po švercu iz Austrije, preko Zagreba, od čuvene marke Styria. Za zaštiu sječiva pravili su korice od pleha s unutrašnjošću od mekanog kartona. Dršku su pravili od životinjske kosti: posebnim alatkama-noževima strugana je i rezana na poligonalnu formu, uz blago sužavanje prema završetku uz branik noža. Tako je ruka čvrsto prijanjala. Vanjski širi kraj, završavao se zaobljenom metalnom kašisom.

Fascinantan je bio taj proizvod mojih garavih susjeda kovača-blistav u svom metalnom i koštanom sjaju, savršeno izbalansiran u svakoj veličini (a bilo ih je nekoliko-od male, gotovo suvenirske verzije, do onih zastrašujućih, dugačkih i do tridesetak centimetara) . No, bilo je na njemu još nešto, što ga je dovršavalo, što mu je davalo punoću i identitet. Na svakoj uskoj plohi poligonalne drške bili su posebnom tehnikom utisnuti mali reljefni kružići, obojeni naizmjenice jakom plavom i crvenom bojom. Moj đed, kao nekakv predratni priučeni trgovac, pomagao je kovačima u tajnoj nabavci čelika iz Austrije. Preko njega išla je i ilegalna isporuka gotovih proizvoda. Kad bi se smračilo, netko bi u našu kuću donio hrpu tih noževa, provizorno zamotanih u tamnoplavi pakpapir. Đed bi ih brzo pronio kroz kuću i gurnuo pod krevet u sobi gđe smo spavali. Spremili bi me na spavanje i povukli se na večernje sjedenje. Uzbuđen, ustajao sam, palio svjetlo, razmotavao papir i začaran zurio u te crveno-plave opasne predmete, i savlađujući resku jezu vadio ih iz korica, dodirivao im drške, prelazio jagodicama po crvenim i plavim urezanim piknjama. To uzbuđenje mogu i danas evocirati u sebi. A tek kasnije, naravno,  s pročitanim knjigama i skupljenim znanjima, shvatio sam: praveći ove noževe-artefakte, drevni homo faber iz Varcara demonstrirao je svakodnevno jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike...

Ivan Lovrenović (pjesnik, pripovjedač, romansijer, kritičar) rođ. 1943 u Zagrebu. Do 1976. živio i radio u Mrkonjić-Gradu kao gimnazijski profesor i animator kulture. Jedan od autora monografije M. Grad. 

Autor: Dina

Podijeli na Facebook-u

Tweet