Jučer me zove Ričanin Ćamil, moj nekadašnji komšija, koji živi iz USA. Ništa, veli, posebno, tek toliko da se dva Ričanina porazgovore. Nismo se čuli poodavno, pa kao veli.... Razgovor se otegnu, pretresosmo Riku uzduž i poprijeko, pa se sjetismo komšija po bijelom svijetu - od Autralije i Amerike, do Norveške, švedske Danske. Sjetismo se lijepih starih vremena, sretnog i bezbrižnog života, a onda će moj prijatelj:

- Nije bilo bolje države od one Titine!

- Slažem se, - velim, i taman htjedoh zaustiti zbog čega sam suglasan s njim, a moj ti Rićanin razveza:

- Prvo, bio si slobodan, u svom na svom, ako si našao posao, nisi ga mogao izgubiti, nema te sile. Ako ga i izgubis tu je pravobranitelj, ne da na te. Džabno osnovno, srednje i visoko školovanje. Crveni pasoš, putuj kad hoćeš i gdje hoćeš, čitav dunjajluk obiđi ako ti je volja i imaš para. A imalo se, moglo se! Volj ti na odmor na Jadran, volj u Grčku, u Bugarsku na Crno more, volj od birtije do birtije, od "Svak sve svoje zna", pa preko Kupusišta do Pedljića... I, svak je bio slobodan na svakom pedlju Titine države, mogao si zanoćiti gdje god te mrak zateko, nisi se bojao. I, brate, nije bilo lopovluka kao danas, pohlepe, hinle, otimačine, a bilo je finoga komšiluka i dostluka - kaže sa sjetom Ćamil.

- Imaš pravo velim,- pa dodajem - gledaj naše susjede kojima smo bili razgulili na svjetlosne godine u napretku i slobodama - Mađari, Rumni, Bugari - odoše u Europu, a mi ostadosmo u zadnjem, hajvan vagonu...

- Ma ja bih volio jedan dan prožvjeti u Titinoj državi nego ovdje godinu. Ovo je nacrnji kapitalizam koji se može zamisliti. Dok imaš leđa, dobar si, kad ti slome kičmu poslom i teretom, šutnu te, drugog konja u vršaj uvode. Evo, ja sam ostao bez posla, tražim nešto da mi je makar hiljadu i po dolara plaće zaraditi, pa da mogu oplaćivat dug za kućicu što sam kupio pojeftino. pa renovirao o svom trošku, pa sad liči ne nešto... Nešto za pojesti da imam, da mogu naliti benzina u auto, pa da odem u ribu. Znaš, ovdje ti je jedna riječica puna pastrmke, jedno dva sata vožnje, nije daleko... Pravo da Ti kažem odem da se podsjetim Sane, Ponora, Vrbasa i onih naših teferiča, društva i veselja. Ponekad mi i suze poteku...

- Koliko je da si u Americi,- pitam, dok se u sebi prisjećam - pa ja sam ga ispratio u Frankfurtu na Aerodromu, odnio je nešto svoje sirotinje u dvije karirane izbjegličke torbe i jednoj kutiji iz koje su virile iznošene cipele, Prava gurema. Ima tome...

- Navršilo se se deset godina, da nije to kućice, ne bih ti imao o čemu se pohvaliti, reći da sam nešto stekao u Americi. Neki dan idem naokolo, tražim posla, pitam jednoga da mu pokosim travu oko kuće. Ima posla za trojicu dobrih kosaca, a on meni veli - platiće mi za jedan dan da sve to pokosim. Kosio ja cijeli dan, pretrgo se koseći, nisam ni trećinu pokosio, kad pred mrak eto ti njega, plati mi koliko je mislio da je dosta, rekavši: "Do not come tomorrow!" (Ne dolazi sutra.) Ma mislim se, nisi me kaznio, nagradio si me, baš ti fala što me otjera. Pregulio me, evo se ne mogu ispraviti, - jada se Ćamil.

Velim mu da spusti slušalicu, da ja njega nazovem, bojim se trošak mu je, ne radi. Kad ga nazvah, on hitro podiže slušalicu, pa nastavi gdje smo stali.

- Ne daj ti se bože ovdje razboljeti, - jada se moj komšija iz Rike i Amerike. Nekad nas je dijelilo dvije sotine koraka ričke mahale, sada jedno tri-četiri hiljade kilometara, ali komšije smo bili i ostali, makar se nismo vidijeli desaetak godina.

- Oguliše te do ispod kože, ovi milosti nejmaju. Nego, da je meni još jedno pet godina proturiti ovdje, prodaću ono kuice, biće tada moja, valjaće nešto para, pa ću ja nazad, biće vakat i promjeniti svijet, a prije toga koju godinu u rahatluku...

- Stani, bolan, - velim - još ćemo mi na Sanu, na stara mjesta, kod krive vrbe. A onda mi riječ stane u grlu:

- Samo društvo se osu,- veli.

- Ode Basara, ode Lale, - osatadosmo Omer, Zakir i ja. Odoše, kao da ih gledam. Gaze bistru zelenu Sanu, voda ih sve zanosi, ali oni gaze. Prijeđoše na onu drugu obalu, mahnuše za rastanak, zamakoše u vrbak, u bolji svijet od ovoga koji živimo, koji je prokletinja. Tamo ih čeka Nine, šerko, "Bogtejadan", Ipić, Roljak, Seljak, Fejzo, Orlaš...

Nakon toga zašutismo, kroz sjećanja lete slike kao na filmskom platnu... A onda će Ćamil, kao da se prenu:

- Amerika, čemerika... I gorko uzdahnu:
- Eee, - kao nekad Hasan Bejhin. O tome "Eee" mogao bi roman napisati koliko je tuge u njega stalo.

I tako, riječ po riječ, dok mome Ćamilu ne naumpade da bi i moj telefonski trošak mogao biti golem.

- Neka, - velim, telefon i jeste za to da se ahbabi porazgovore, da se sjete starih vremena čije prave vrijednosti smo postali svjesni tek kada smo izgubili ono što smo imali. -

Samo što sam spustio slušalicu, telefon zvrknu. Zove me iz Bostona moj veliki ahbab Bedrudin, Dafin komšija...

- Nije bilo bolje države od one Titine - veli Bedrudin, a ja šutim, neću da ga prekidam, čekam da odmota priču, da čujem šta ga muči.

- Ma nije da i meni nije ledeno ko srca, nije da me nije po malo strah, - veli.

- Eto, u našoj firmi jučer su otpustili petanest radnika, ko iz vedra neba da je puklo, prekučer niko ništa o tome nije ni pomislio, sve normalno bilo.

Bedro je ekonomista, nekad je radio zajedno sa pokojnom Slavicom Radošević nupravi apoteka u Banja Luci. Sada radi u jednoj firmi koja se bavi osguranjem. I on je već deset godina u Americi, još se nije obikao, niti će ikad.

- Ništa, brate, ljudi došli normalno na posao. U neko doba dođoše oni iz menadžmenta i jednostavno odvedoše ljude sa njihovih radnih mjesta preko kapije. Neki su radili deset godina, neki manje, a neki više. Žao mi ljudi, aki nije ni meni lahko, sve odvode ljude iz moje blizine, ljude koje sam svaki dan sretao, svaki dan mogu odvesti i mene...

Ne znam kako da mu oblakšam brige.

- Nije bilo bolje države od one Titine. Samo idioti su je mogli raskopati i rasturiti, toliki svijet upropastiti, unazaditi čitavo područje za najmanje pola stoljeća... Ovo ovdje je nacrnji oblik kapitalizma. Hajd, u redu što te gulječe, ali što si nesuguran, nikad ne znaš kad će doći i reći da više nejma posla za te. Najradije primaju ljude na određeno vrijeme, jer ne moraju plaćaju za njih nikakva osiguranja niti obaveze. A kad se primakne dan isteka ugovora i kada bi ih trebalo primiti u stalni posao, onda te ljude šutnu, a dovedu nove, pa tako sve u krug...Oni naši u Bosni kao da od njih zanat uče...

Bedro se sprema na odmor u Bosnu, prvo u Banju Luku, a onda uzduž i poprijeko, od Bihaća i Bosanske Krupe, do Sarajeva i Mostara, pa okrećemo eglen na tu, ljepšu temu. Ali nećeš, rođo! Namjeravao je obnoviti obiteljxsku kuću svoje supruge u Gornjem šeheru, ali banjalučki advokat koji ganja ćageta i dozvole uvijek traži razloga za opravdanje što kasni u poslu. Neki dan kada je Bedro išao u kupovinu, ostavio je zbog vrućine otvoren prozor od auta, a kada se vratio, ukralo mu dokumente, među njima i bosansku ličnu kartu.

- Sad ću pola odmora izgubiti dok ponovno izganjam ličnu kartu, jer bez nje, nikakav posao u Bosni ne mereš obaviti. Sto me je muka spopalo, - tuži se.

- Ali, ipak, sve mi je nekako lakše kad znam da ću uskoro čitav mjesec dana iz ovog džehenema, da ću se ako Bog da okupati među prvim kupačima na Vrbasu.

Lani su se Bedri čudile neke čiče, gledajući ga s mosta U Gornjrem šeheru kako se kupa u ledenoj rijeci. biće da su bili Zmijanjci.

- Da to, brko, nije to rano! Da se nećeš preladiti?

Priča se opet vrati, mora, na Ameriku, nesigurno doba, kapitalizam sa dna kace, gori ne može biti..

- Nikad više Titina vremena. Još mi ne znamo šta smo izgubili, a kad saznamo, kajaćemo se, ali biće kasno. Nije bilo boljeg socijalnog sistema na kugli, trebalo mu je otkloniti one mahane koje je imao, ne bataliti ga, ne rušiti čitavog! Gdje bi nam danas bio kraj?!

Završismo zargovor, ode Bedro sa strahom na posao.

Sjedim jutros u avliji.

Dan je sličan onome nekadšnjem majskom, sunčanom, u Bosni. Nebo vedro kao srča, malo prohladno, tek je osam stepeni iznad nule, preko dana naguraće na osamanest, prognoziraju. Biće najzad lijep dan, poslije toliko studenih, tmurnih i kišovitih. Tišina, samo se povremeno čuju neke ptice, cvrkut im nije kao onih naših bosanskih ptica, crvene su po trbuhu, zovu ih robin, ukoče se kao drvena Marija, pa onda iznenada skakuću u travi. Moja supruga im baca zrnevlje i ljeti i zimi, pa nas pohode. Po lepršanju krila, po zvuku koji je sličan fijukanju oštre varcarke kroz travu, znam da su tu negdje grlice, ali se boje sletjeti. Slične su - ali nisu iste kao bosanske. Ove su nekako više bjeljugave, naše su pepeljaste. I vrapci, koji su zimus bili odletjeli nekuda, vratili se i dživkaju, kao i oni naši, boanski. Žena uživa u bosanskoj kahvi prelijeva polahko iz džezve u fildžan, meni je svo piće čaj. Opija me mirisu mješavine zohvnog i glogovog čaja, što sam ih prije dvije godine svojom rukom ubrao u Bosni. Hava je nekako svečana, proljeće je svuda, maslačak plinuo žutilom, samo meni nešto fali, ne samo danas, uvijek se za nečim obazirem, nešto tražim, a nikad naći. Znam, šta mi nedeostaje. Fale mi moji prijatelji, fali mi moj grad, onaj maj, nekada. Bosna. Fali mi starinsko vrijeme, sretno doba, kada se mislilo da je život vječan, da ništa ne mere zaboljeti, da...

Sve mi nekako hava miriše na onu našu, u dolini ispod Lisine, Horugle i Grabeža. Vjetrić me miluje po licu, pirka i razbacuje naviljke sjećanja. Tako, na krilima mašte, evo me, danas u dalekom vremenu, na neki davni 25. maj, rođendan maršala Tite, na Dan mladosti, u mome gradu.

Grad je svečan, čist i umiven, sva lica su razdragana i vesela. Naše lokalne štafete iz Orahovljana, Vlasinja, Baraća, sa pozdravima i željama za rođendan drugu Titu, stigle su i pročitane nekoliko sedmica prije, na svečano urešenoj pozornici ispred Doma Zavnobiha, uz zvuk revolucionarnih pjesma koje je šilja puštao na razgalas, kao i uz pjesmu Hora KUD-a Jedinstvo. Pjesma, pjesma, na sve starne,muzika, cvijeće, dolazi Savezna štafeta, primopredaju obavljaju najbolji učenici, zamuckuju, umjesto štafeta, jedan kaže pašteta, ali nema veze, najbolji je ðak, svak bi se zbunio na njegovom mjestu, toliki svijet, dogovornost... Uzbuđenje je veliko, svaki damar osjećaš kako pulsira. Predsjedenik omladine, zadovoljno cvjeta, ssvečanost teče onako kako je isplanirano. Dan je mladosti, veliki praznik ljepote i sklada.

Učiteljica Mitra nas je pred štafetu razvodila na mjesta gdje smo trebali u trku prmiti, ns je zapalo selo Brdo - pa trkom ponijeti pedesetak metara. Bile su to štafetne palice čudnovatih oblika koje su napravili majxstori u Metalcu ili izrezbarili u Pilani. U trku, štafetu je terbalo predati drugu ili drugarici do tebe, ali trka se tek tada nastavljala - za štafetom, sa ostalim đacima, poput roja pčela, svi smo trčali da bi se zatustavili tek pred na gradskom trgu, a mnogo godina i pogurali ne bi li bili što bliže pozornici i glavnoj svečanost, dočeka Savezne štafete. Nekada se zadržavala samo koji minut, dok se ne pročita pozdrav Titi, a jednom je, čini mi se i noćila u Domu Zavbobiha, ispred kojeg je prije toga bio veliki svečani doček...

A za Dan mlaodsti, slet na Luci.

Nastavnici fizičkog vaspitanja su prije toga danima pripremali sletske vježbe i, svi pokreti destina mladih tijela slivaju se u jedan, stotine ruke mašu i rascvjetavaju se poput ruža. Potpun skald pokreta, muzike, mladosti, ljepote, uzvišenosti trenutka. Ne pamtim da je za Dan mlaodsti padala kiša, uvijek je bio lijep, sunčan dan. Nastavnica Dobrila je uvježbavala školski hor, cvrkuću Titini pioniri, razliježe i preliva se pjesma po Luci. Raskini vatrogasci su puhali u trube da su im oči nisu poiskakle z jabučica kao u žaba, dok ne savladaj koračnicu po taktu i ukusu dirigenta Tasima. Bio je i turnir u malom nogometu... Slijedi nastup KUD-a Jedinstvo, kao da gledam Crnu, Danicu, Katu, Fikretu, Zolotu, Grgu, Kačara, Nikolu Jaslara, i, ispred njih njihovog maestra, moga prijatelja Franju Iðotića, kako, podignutih ruku, tiho komanduje "Sad!" i potom snažno zamahuje dolje, pa onda uvis, pa na jednu, pa na drugu stranu zbora, a pjesma se razliješe do Podhorugle, penje se uz Lisinu, sve do Domuzinovih kuća. Nastupa i folklor u lokalnim nošnjama. šehovačko kolo... Dosta svijeta prmatra slet sa stare jajačke ceste. Sve, sve blista novo kao ispod čekića, i među izvođačima programa, i u publici. Rijeka radosti. Oda životu i mladosti. Titu.

Naumpada mi vrijeme pred jedan davni Dan mladosti kada me je Avdo Dedić preskočio, pa nisam nosio štafetu te gdoine i plakao sam. Bojao sam ga prijavti učiteljici jer bi me onda tukao na odmoru. Sjećam se i one proslave kada sam ponosno na svačanoj bini na Luci, zajdno sa Zehrom Mašić, čitao svoj gimanzijxski sastav na temu Tita i Dana mladosti, koji je po ocjeni žirija u kojem je bio profesor Duško Arežina, bilo ponajbolji među desecima drugih...

Sa izleta u davnu, sretnu prošlost, u lijepu mladost, vraćaju me u stvrnost u dalekome svijetu glasovi dječurlije koja viče na meni stranom jeziku, igrajući se na majxskom suncu u travi između zgrada.

Čaj se već ohladio, sunce mi zasjenjuje ekran, jedva pišem. Razapinjem suncobran, hvalim Boga da je najzad ugrijalo, da je toplo kao nekad u mome gradu. Ali, oko srca, oko srca me nešto steže... I onda se opet obazirem, nešto mi fali, a znam da toi nikada više neću naći. Ostaju mi samo uspomene...

Šta bih dao da sam danas, o Danu mladosti i Titinog rođendana, u Bosni, na Luci. Ništa. Tito je otišao u legendu, u vječna lovišta, bogatija od onih oko Kupresa i Bugojna, ili džehenem, kako ga je ko otpremio, ali sigurno odnijevši sa sobom i svu ljepotu u bezbrižnost života u državi koju je stvorio sa svojim partizanima, koji su u međuvremnu, jedan po jedan, u velikoj većini, otišli za njim.

Šta da sam i na Luci!

Tamo vjerojatno ovog jutra nema nikoga, osim možda spremištara, koji kosi travu na igralištu, kao i onaj moj nesretni američki komšija Ćamil što je kosio, a nedokosio svome Amerikancu.

Na snimku s kraja osamdesetih - Titovi pioniri

Autor: Varcaranin

Podijeli na Facebook-u

Tweet