Trenja...
28.4.2008..Boe, kako se ini da je bilo tako skoro kad proem kroz te livade a one zamirišu... nestašni vjetri nanese tek poneki bijeli cvijeti pa u kosu zaplete... Ipak, bilo je to davno, davno...
ini mi se, no je bila preduga za nas djecu. Svaki dan smo s nestrpljenjem oekivali i radovali mu se. Poznato je svima da su voke naših komšija uvijek više mamile od onih dostupnih. Nekako je u komšije jabuka, šljiva, trešnja, uvijek bila sonija... Nama, djeci je to uvijek bio pravi izazov, prišunjati se, popeti na odabranu voku, natrpati pune majice ili kese, eh, pa još i bezbijedno sii sa voke a da te niko ne uhvati. Bilo je spretnih, bili su veoma "cijenjeni u našem društvu", i uvijek su imali prednost u svemu... Bilo je i onih manje spretnih koji se nisu znali popeti ni na jedno stablo, a i ako se popnu, brzo "otresu". Tako da smo te "nespretne" uvijek ostavljali izmeu mea da straare... Na kraju obavljenog zadatka, svi smo se sladili vokama prepriavajuci šta se sve desilo u toku tog "zadatka"...
I tako sve dok nas u tome ne bi prekinulo zvanje naših roditelja, da krenemo kui jer je ve kasno...
E, sve je to imalo svoju ar... al, posebnu ar imali su moji odlasci na selo kod bake. Jedna livada bila je puna trešanja koje su mamile. Sjeam se... Jela bi do iznemoglosti na stablu. . bivala sva uflekana i musava, haahah. Kad sam jela trešnje nikad nisam izbacivala košpe. Ne trebam ni rei kakve sam muke imala par dana poslije... Ali uvijek iznova sam se vraala i jela ih sa košpama... i uivala u njihovom ukusu... nekad davno, u ukusu tog brzo prolaznog ali sonog voca... djetinjstva
esto sam kao odrasla jela te iste trešnje, sa istih stabala koja i dalje odolijevaju vremenu... Istom rukom ih brala, sa istom eljom... Te iste trešnje nemaju vise isti ukus i znam da nikad i nee. .
"Još i danas zamirise trešnja
U proljee kao davno prije
Jedna trešnja danima daleko
Tamo gdje me ve odavno nije
Rekao sam kad poi sam mor'o
Uzmite mi i kuu i njivu
Samo trešnju ostavite staru
Kad navratim da je vidim ivu"
Autor: ZBORITE 81`