14.2.2008.. I danas, kao kroz san ujem mamin glas na vratima. A ona, onako prelijepa sa suncem na ramenima, uvlai se u etiri sna isprepletena i priziva nas u stvarnost.
Ne mogu a da ne pomislim kako je jedino u toj sobi jutarnja svjetlost mogla da izmami osmjeh na lice pri svakom novom buenju.
Mama u svakom sluaju ima dobar razlog da nas danas izvue iz kreveta. "PRIREDBA" i ve smo sve etiri na nogama. etiri haljinice, etiri para manica i isto toliko pari cipelica ekaju na nas. Uasno elim biti zadnja za eljanje i vezanje kikica, jer mama bi tada trebala biti prilino umorna od svog nevjerovatnog perfekcionizma. Godinama, sa istim arom i strpljenjem - kikice, pletenice, manice...
Stolica na kojoj sjedimo, dok traju te pripreme, je obino na sredini dnevne sobe. Vjerovatno da mama moe nesmetano kruiti oko nas dok se ne uvjeri da je svoj posao besprijekorno odradila. Vrlo je bitno da su kikice u istoj visini, pa se znalo desiti da nas po nekoliko puta vraa na tu stolicu. Danas je ipak ilo brzo, pomislih, a nisam bila ni prva ni zadnja!
Brz doruak, jos bre oblaenje i sve smo na vratima. Zveckaju cipelice, mali sitni koraci odjekuju hodnicima zgrade. arijom mirie jutro. U mojoj ruci, ruica moje najmlae sestre.
Krajikom oka vidim tata projuri autom. Dragi dobri tata - pojavie se na priredbi sasvim kratko, ali dovoljno da bismo ga mi s bine vidjele i sasvim sigurno pustiti koju suzu nadajui se da niko nee primijetiti da plae.
A na platou Doma Zavnobih-a "more" zaeljanih djeakih frizurica i lelujavih manica u kosi prelijepih malih djevojica...
Ja - jedan trenutak svakog od njih, a oni - jedna vjenost zauvijek u meni.
Autor: Jedna druga Dina