13.2.2008..Mnoge poslovice su napisane o
prijateljstvu. Ali doe vrijeme kada ni jedna od njih vie ne vai. Ama ni jedna. Evo i zato...
Ve due vrijeme neka napetost. Osjeam da neto dolazi. to bi rekli stari ljudi, prteni na neto. Ali ne i na dobro. Ljudi ure nekuda k'o nikada do sada, lica zabrinuta, nigdje smijeka. Poeli su jedni druge izbjegavati. Zato?
Susreem svoje prijatelje, neki se jave i samo produe dalje, neki ni to. ta je ovo sada? Pa do jue smo bili svaki dan zajedno, a sada me ne poznaju. Kako se to odjednom promijeni.
Evo idem niz ariju i ugledah moga prijatelja kako mi dolazi u susret. Ugledavi me, pree na drugu stranu ulice, doviknuvi mi neto to je liilo na "urim". Ako uri pomislih, mogao je kraj mene proi, zato promijeni stranu ulice? Ma nije ovo mogue, ne mogu sebi doi.
Zlo je izgleda stiglo preko noi. Ne moe se vie ni iz kue. Nema ni telefona, iskljueni su. A i sa kim bi i priao, niko me vie i ne zna. Zaboravili su me odjednom, a znali su me toliko godina. Neke me i komije ne poznaju vie. Gledaju me kao nekog stranca koji je tek doselio i kome se ba ne raduju.
Ne mogu se smiriti, da mi je bar cigara da zapalim. Opustio bih se malo, smirio, utjeio. ujem pod prozorom razgovor nekih ljudi. Vele nema cigara ni kupiti. Ve nekoliko dana puim isjeckani suvi list od dunje umotan u neke stare novine. Boe dragi kako smrdi, kako udara u glavu. ta bi ovjek dao za cigaru sada. Vrijednija je od suvoga zlata. Ali ne moe doi do nje.
Moram nesto uiniti, ne mogu izdrati vie ovako. Rizik je izai. Opasno je, ali vrijedi radi cigare. Odluih da idem potraiti cigaru. Otrau na drugi dio grada do moga prijatelja sa posla. On ima sigurno, dae i meni barem jednu.
ekao sam da se smrkne. Nabio sam neku glupu kapu na glavu i potrao koliko me noge nose. Trei sam ve zamiljao kako sa merakom odbijam dimove, smijeei se sam sebi. ini mi se da sam preletio ariju. Bio sam na vratima njegovog stana za tili as. Pokucah tiho. On otvori vrata iznenaen i zabezeknut. Kao da me nikada nije vidio. "Imas li cigaru"?, prozborih tiho. On ne ree nita, pogleda lijevo, desno i zalupi vrata.
Majko moja pa zar i on, ma nije ovo stvarnost, ovo je neki drugi svijet. Zar me i on vie ne poznaje? Pa zar i on. Mogao je bar neto rei, nemam, nestalo mi je, bilo bi mi lake. Klonuo sam od nekakve tuge i jedva vukui noge izaao iz zgrade. Osjeao sam njegov pogled na leima, sigurno me je promatrao kroz zavjesu. Nisam se osvrnuo.
ta se desi sa ljudima, koji je avo uao u njih ili su uvijek bili ovakvi, samo ekali ovaj trenutak. Vraao sam se polako, bezvoljno, preputen sudbini. Nisam vie imao snage da trim. ta bude sa mnom da bude. Moda budem imao sree i vratim se bez problema. Bilo mi je u tom momentu svejedno.
Idui polagano prema zgradi, prenu me iz mraka glas: "Treba li ti neto, mogu li ti pomoi"? Digoh glavu i prepoznah mjetanina. Znali smo se ali nikada nismo bili ba bliski. Otkud da me on pita za pomo, pomislih. "Ima li cigaru, to je jedino to mi treba sada". On zavue ruku u dep i izvadi kutiju "Hercegovine" bez filtera. Prui mi je i ree mi da ce mi sutra poslati jo, a da sada idem kui, opasno je. Jedva sam imao snage da mu zahvalim od silnog iznenaenja.
Kroz glavu mi odjednom prooe svi ti silni moji prijatelji. Ko da dobih neku volju, snagu, opet potrah. Kada sam uao u zgradu, tiiho sam pokucao na vrata komije. Kada je otvorio pruzih mu nekoliko cigara. Iznenaen izusti:"Odakle?". "Od ljudi, od ljudi", rekoh. Ima jo dobrih ljudi. Ima i te kako. Nisu svi isti, hvala Bogu.
Sutradan sam dobio kesu duvana i papirie za zamotavanje. Ovo se ne zaboravlja, nikada, dok je Boga i svijeta.
Autor: Mlao
mrkonjic-grad.com sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni komentar.