19.1.2008..Zamislite da ujete zvono na vratima. Otvorite, a David potar prua plavu kovertu. Puna torba plavih koverata, a adresa ista. Jedna koverta, jedna kua - Mrkonji Grad. Onog koga nema, ubaci ispod vrata. Otvorite, u koverti pismo.
Dragi moji,
Evo me u Mrkonjiu. Orugla je na svom mjestu. I Lisina je tamo gdje je i bila. Na Dracelju jo malo snijega. U podnoju kue, a na svakoj dimnjak i vidim oima svojim, kad je koji domain ustao. Ustao i vatru naloio. Bijeli dim leluja iz dimnjaka i tjera na razmiljanje.
Sigurno se pristavlja kafa, pucketa vatra, mirie drvo iz poreta. Malo nas je koji nismo osjetili, ovu toplinu naih domova. Ustajali smo ujutro a kuhinja ve mirisna. Mirie toplim dorukom koji nas ve eka. Bili smo bezbrini, smireni. Majke kao zvijezde vodilje, kod kue, oevi - hranioci na poslu.
I svaki put kad odem, zakljuim isto. Imali smo mir. Civilizacija ve odavno uzima svoj danak. Nije bilo jutarnje frke, spremanja djece u vrti i plaa do vrtia, jer su jo uvijek sneni i razdraljivi.
Sve vie dimnjaka dokazuje da je ivot u kui poeo. Jo uvijek nikog nisam vidjela ali jesam osjetila. Tmurno je jutro ali dim je bijel. Bijel i ist. Ponegdje i pretpostavim da se vatra razgorjela, dim se vie ne vidi, samo treperi toplota u zraku. Da li su zadovoljni ili ne, vatra gori. Kroz naa sjeanja, mnogo toga sam spoznala. ivot, kakav god da nam je bio, ini mi se imao je neki drugi smisao. Lijepo je ustati ujutro u toplu kuu sa grijanjem ali ubaciti drvo u vatru, pruiti ruku i osjetiti toplotu, zagledati se u plamen i odlutati... eh! Rekla bih, zastarjela vrsta meditacije. I zato naoh ljepotu u mirisu drveta, u vatri koja se razgorjela, u dimu koji je bijel. To jo uvijek postoji!
Sjedoh za kompjuter i vratih se u stvarnost. Jedni bi pjevali drugi bi se svaali. Nekome je viak slovo, nekome je manjak zarez. Sitne ljudske pakosti ubacih u poret, vatra veselo zapucketa i sve ode u bijeli lelujavi dim. Ostade samo pjesma! Opet okusih zadovoljstvo.
Autor: Dina