1988. Nisam primljena na Filozofski fakultet u Sarajevu. Mogu biti vanredni student, ali kao redovan ne. Šta sad? Moja sestra Samira se upisala i ide studirati na Pedagošku akademiju u Banja Luku. A ja? Kuda?

 

U Kožaru... Kažu mi da primaju radnike i da ih obučavaju. Šest mjeseci obuke i onda u šivaonu. Mene zapade majstorica - Milomirka, strah i trepet na odjeljenju... Kod nje ti nema dobro jutro već ti je to lavovska rika već od samog jutra... Mene uzela na zub, ali i ja se ne dam... bar na jeziku...

 

To jutro sutnu ona meni jednu partiju:
-Evo ovo uradi ponovo, prosula si ulje na postavu!

 

Partija prosla, još 5-6 operacija, a ona je meni vraća. A i ja ti na nju oštro:
-Ne pada mi na pamet da to popravljam! To nije moja greška!

 

Ona ti meni doslovce:
-Lopov nikad nece priznati da je lopov!

 

A ja ti njoj.
-Znam da ste nevini k´o goblen, ali me interesuje ko vas veze! Ja ti k´o nju persiram.
Dozlogrdilo brate...ne ide....vadim zube i dolazim i radim k´o crnac, a to tako jadno, nisko i ćemerno u kožari i tvornici obuće Bosna, Banja Luka.

 

Ona meni šuta korpu a ja njoj... Ona je meni a ja je njoj.
Leti korpa k´o pomahnitala gore dole preko čitave šivaone.
Raja zaburila noseve i ne diže glave. Vide sprema se revolucija proleterijata i važno je i u revoluciji spasiti samo svoju glavu.. Ma kakva ona parola Bratstvo i Jedinstvo nego je to sad parola Bratstvo i Ubistvo...

 

Ne da se ona ali ne dam se ni ja....
Vidi ona da je u autu i da je utakmica sa mnom već unaprijed izgubljena, bar što se tiče jezika i onda samo bijesno promrmlja:
-Sutra na disciplinsku sa Desom!
-Ok, kažem smireno ja. I to je za ljude.

 

Na disciplinskoj skinu me s tog mjesta i daju mi najslabije plaćenu operaciju. Završi Emira na izvlačenju konaca jedan mjesec dana. Ali junačko je ovo srce što kuca kod Velića.. Ja ti pjevam i to francuske balade ori se čitava kožara, a unutra gori brate.. gori nepravda...

 

Proslo nekoliko dana..na paspulu zapelo a i na postavi..Oko mene se uzvrtile Borka i Majda..a ja vidim da opet trebaju mene, brzog gonzalesa da taj zastoj odštopa... Vratiše me za mašinu i ja ti to raščistih...
I opet sve po starom. Kao i uvjek imadoh platu među najvećim jer sam prebacila normu..

 

Bilo je tu još disciplinskih, gdje sam ja davala jedinu izjavu da se osjećam k´o jazavac pred sudom... Možda me jednostavno nisu razumjeli. Niti ja njih, niti oni mene i u tom razočarenju zbog neupisanog fakulteta.. Možda nisam ni ja razumjela njih, niti Milomirku i razlog njenog neosnovano ljutitog ponašanja prema meni... Uglavnom, danas kao zrela zena sa završene dvije visoke škole ovdje u Švedskoj gdje radim kao prevodilac-prevela sam dvije knjige, moju zbirku pjesama "Hodači cestama" i roman od profesora Sevke Kadrića "Odisej sa planine", na sve to danas mogu da dodam: Život je zaista pun padova ali uspjeha!

Nadam se da ce ova priča dati sjećanje na dio Mrkonjića, na kožaru, njene radnike, disciplinsku komisiju i njene članove, majstorice ali i na ove daleke ali ipak i na ovaj način prisutne - brze gonzalese....