9.1.2008..Ova fotografija nastala je u drugoj polovini 30-tih god. proteklog vijeka, na njoj su lanovi Muslimanskog pjevakog drutva erzelez, koje je i nastalo polovinom 30-tih god. istog vijeka.
Na fotografiji su i lanovi tamburakog orkestra istog drutva, nastala je ispred ehovia kue u Rici prema mojim saznanjima. Siguran sam da je posjeduje veina Bosnjakih, ali i ostalih porodica u svojim foto albumima, ast mi je to sam jedan od njih. Cilj njene postavke je da oivi sjeanja na onaj period ivota naeg grada koji ve polako tone u zaborav, te da time potaknemo i one nae stare, oeve, majke i djedove, da uz pomo svojih mlaih ukuana koji su korisnici ovog savremenog naina komunikacije, prizovu sjeanja na likove sa ove fotografije, te da ih zajedniki identifikujemo za pomen i nezaborav.
Moj rahm. otac mi je vie u ali, u kojoj je zasigurno pola istine, rekao da nije bilo Riana a da nije znao pjevati, svirati i glumiti, a isto mi je jednom prilikom potvrdio i rahm.amida Ismet ehi (umro prije2god) koji se i sam nalazi na ovoj fotografiji (drugi red, 6. s lijeva). Ovim demantujem i sve one koji svojim nesuvislim pisanjem u pojedinim komentarima ovih sjeanja, oznaise Riku kao zloglasno prebivalite pijanaca, kavgadija i ostalih ljudskih i neljudskih sorti, mada je Rika bila i ostala kolijevka svakojakih kulturnih deavanja od davnina u ovoj naoj maloj, velikoj ariji bar koliko i ostali dijelovi grada, pa time Rika jest arsija, a arsija jest Rika.
Ovim se potvruje i onaj genetski kod koga svi u sebi duboko nosimo, a to je ljubav prema pjesmi, osobito sevdalinci i starogradskoj pjesmi i muzici. To se duboko oituje i u prethodnim tekstovima rubrike sjeanja, koji su svi jedna velika pjesma, sevdah naem gradu, naoj ariji. Taj i takav Mrkonji (Varcar) iznjedrio je i nekolicinu velikih umjetnikih dua, te veliku masu amaterskih entuzijasta svih generacija, koji su bili okosnica svih kasnijih kulturnih deavanja u naem malom, velikom mistu, kao i mnogih ereta i boema koji ih u stopu pratie. Njima u ast, bez ikakve pretencioznosti, neka budu i dole navedeni stihovi mojeg skromnog pokuaja oivljavanja tog genetskog koda o kome govorih u preanjim redovima.
Taj i takav kod za kojeg znam da ga velika masa nas nosi, ponajbolje je afirmisao nas sugraanin prof.Ivica Lovrenovi piui pojedine tekstove i pogovore za knjige o sevdalinci, spomenuvi i pjesmu rikih djevojaka podno Glavice, koje je sluao za ljetnih veeri, sneno zavaljen u duboku, nepokoenu travu. Ovo je ujedno i poziv svim ostalim umjetnikim duama iz naeg grada, kako muziarima tako i ostalima, razasutim irom dunjaluka, da se okuaju ueem i stvaranjem ode naem gradu, u stilu sevdalinke ili starogradske pjesme, jer ovaj na grad, naa arija zasigurno to zasluuje, a u pomen svim generacijama koji u nemu obitavae i ivote odivjee.
Sljedeci stihovi su moj skromni doprinos tome, tekst je istina nedovoljno preraen, a kasnije u dodati i notni zapis, te pozivam nae vrsne muziare da mi iziu u susret sugestijama vezanim kako za tekst, tako i za muziku. Unaprijed zahvaljujem moderatoru na postavljenom tekstu u ovoj rubrici, bez imalo nastojanja na nekoj eventualnoj samopromociji istim.
Pozdrav svim Mrkonjianima (Vacaranima)!!!
Moj Varcaru, ti arijo stara
Zbog tebe mi srce podrhtava
Srce vehne a dua mi ezne
Ko no' dragoj bez asika njena
Zanaija kada kosu kali
On joj samo novi ivot daje
Kova kuje a nakovanj jei
To s' uzdasi moga Varcareva
Ko to draga ivovati znade
Niz mahale, niz sokake tvoje
Ja bih znao gdje bih sevdisao
Ja bih znao gdje bih pirovaoAutor: Mehmed ehi (home_vv@yahoo.com)