Imali smo djetinjstvo i mladost koje zavređuju, da pominjemo, da se sjećamo i da prenosimo dalje. Bogatstvo je biti svjestan, da nam je najljepši dio naših života, prolazio u poštovanju i ljudi i kultura i običaja. Svako od nas, nosi u svom sjećanju, dušu našeg grada a duša je u svakom čovjeku kojeg pomenem, i onog koga ispustim ja a sjetite se vi! Čuvajmo uspomene!

U susret mi ide visoki gospodin u "Montgomeri" kaputu i sa šeširom na glavi. U svakoj ruci po jedna mala ručica unuka Mande i Lucije... "Dobar dan, čika Anto", osmijeh na licu i pruža mi mali prst, kaže uvijek se smiješ, pa evo ti razlog! Ćipura proleti na svom motoriću, a dotle se odazvao kome god je šta trebalo, majstor za sve.

Pozdravih i gospođu Lovrenović, sitnu ženu bijelog tena, tašna preko jedne ruke a u drugoj, knjiga. Bijela kragnica u sredini broš. Pitala bih za profesora Ivicu, neprijatno mi.

Spušta se Anđa niz Zborište, uvijek ozbiljna i zabrinuta, treba svog Jaku na put izvesti. Slavko Vulić sa rukama na leđima, ide polako da bi ga Cvita mogla stići. Upitah Hrvu i Zlatu za Ružicu - sigurno je kod Stadera kod Elze.

Moje nastavnice, jedna plava, jedna crna, Vjeka i Nada - ljepotice čarsijske, odoše na čas. Marija Svetinovićka sigurno uči, uvijek najbolja u razredu! Gena na poslu a Nada, Ela, Bruno i Zvonko u dvorištu, izvede ih majka sama na put.

Prodjoše i Matokovićke sa mamom Milenom, sređene, dotjerane kao i uvijek. Pecija, Gale i Lepir u žustroj raspravi, nešto spremaju! Otkud Mladen Stipančić, pa da, sigurno došao pred Božić. Samo iz priča znam za dida Matu Stipančića, viđenog gazdu mrkonjićkog. Trebala bih i kod Čavki, Slavica me zvala da dođem. Kod Bakovića, Perka i Srećka puna dvorišta djece, graja, cika i vika, neko mi reče da ih je devetnaest - čitavo bogatstvo!

Ode negdje i Osman Kadrin. Pitam se, što su zatvorene kovačnice? Ne čuje se ništa ni kod Lokmića, Švabe, Pave Duvnjaka, Ive i Stipe Jurića, Tihomira i Branka Duvnjaka, Grgica Ivana i Ade. Moraju se umorne kovačke ruke, bar nekad odmoriti. I kod Rude Stadera, zatvoreno. Evo ide i Grujo, nosi kesu, negdje će zamirisati drobaruša.

Svi mi tako prolaze pred očima, i oni koje godinama nisam vidjela i oni kojima samo ime ili prezime znam. Tu je i Srećkovca Kotromanović, Toma, Mile, Bili, Mindac, Kata, Stipe, Jako. Nisam ni znala da je Zborište ovoliko. Kako da se ne sjetim Baje i Ivane, Rene Fabrija, našeg maestra Franje i Magdalene, a sve pogledom tražim njihovog Ljubu, mog glavnog školskog "šaptača".

Eno i Butkovića, Zvonke Aninog, Finka i Slavko, Vinko, Fanika i svi Ivšinovići. Pipica i Mira, ispod ruke, a Rafo za njima. Primjećujem da su svi veseli, razdragani i dotjerani i konačno shvatih da je praznik, večeras je badnje veče.

Ovo više nije san, ovo je nešto sto sam doživjela i što je još uvijek tako svježe.
Čujem jasno i crkveno zvono i bat čekica iz kovačnica, molitvu i pjesmu sa Ponoćke, klepetanje zvona maškara i opet ponovo zaključih: živjeli smo djetinjstvo i mladost dostojne poštovanja, i voljeli i živjeli svoj grad u pravom smislu.

Autor: Dina

Podijeli na Facebook-u

Tweet