Listajući porodični album naiđoh na jednu već pomalo izbljedelu fotografiju...Tri djevojčice obučene- kako se već kaže- kao za paradu. Zagrljene. Stoje na suncem obasjanoj zelenoj livadi prošaranoj bijelim cvejtovima. Željka, ja ( u sredini kao glavna-jer moj tata je nabavio fotoaparat za ovu priliku), a zatim Jelena. Njih dvije sa mašnicama u kosi i sa bijelim dokoljenicama...Željkina desna noga zabačena u stranu , Jelena se isprsila, a u mojim očima i pored osmjeha na licu dječja tuga...

...Mrzila sam pantalone koje sam zbog zdravstvenih prilika nosila dugo, nekad i duboko u ljeto. Kako sam nekad sama sebi bila smješna u haljinici ispod koje su virile duge pantalone...S godinam jačala sam i već s proljeća mogla oblačiti meni mnogo dražu odjeću suknjice s bluzicama i haljine. Doduše, bile su najčešće prepravljene od maminih starih haljina ili bluza...No nije mi smetalo. S haljinama bih obično, već mogla da tražim novac – bar kad tata primi platu- za jednu kuglu sladoleda kod čika Jusufa...

...Ta prekretnica u oblačenju, za mene veoma bitna, dolazila je negdje uoči praznika. Znala sam, kad se uveče pojave prve vatre na Lisini, zatim na Orugli, i kada ih bude pratilo niz većih ili manjih vatri po Grabežu i okolnim brežuljcima- to će biti sutra...
...Mama i tata su izašli u svoju uobičajenu večernju šetnju. Moj mali brat savladan dnevnim nestašlucima zaspao je pored mene. Nevješto sam ga pokrila pletenim prslukom, sjela kraj prozora i isčekivala...Muzika iz starinskog radio-aparata nježno je obavijala sobu koja je sve više tonula u mrak. Pogled mi se sve češće sa okolnih brda vraćao na zid na kome je iza vrata bila okačena nova, novcata haljina. Mama je sašila. Od materijala iz radnje. Sjećam se bila je na kockice žuto-bijele. Preko nje bijeli džemperčić. Kupovni. Mama je rekla:- Za Prvi maj.

Sjela sam na hoklicu. Laktove sam osonila na prozorsku dasku i rukama obujmila lice. Oči su mi se skoro zatvarale, ali sam drmala glavicom- ne smijem zaspati prije nego što vidim hoće li već to jednom sutra.

Sobu je osvjetljavala sada samo lampica sa radija, a nešto zatim i ulična svjetiljka. Nisam palila svjetlo. Nisam željela da probudim usnulog brata, a i bilo mi je nekako svečanije to isčekivaje u mraku.

...A, onda srce poskoči. Uhvatih se za grudi. Pobjeće...U očima su mi se ogledale prve vatre na Lisini.Kao da šuma gori. Ali, znadoh da nije požar...To je to...
Učini mi se da vatra obasjava čitav grad. Na Grabežu čak prepoznah i slova. Od kamenja okrečenog u bijelo pisaše : ŽIVIO PRVI MAJ!

...Vrata se polako otvoriše, brižni glasovi, nježne ruke u kosi, usne kao dašak vjetra dodirnuše usnula lica...
Probudih se zajedno sa prvim zracima sunca koji tjeraše noć. Ptice pjevahu novom - prazničnom danu. Tada nastupi vrhunac isčekivanja. Prvo kao daleki odjek, a zatim sve bliže i bliže ču se muzika. Ustadoh iz kreveta brzinom munje. Otvorih prozor. Stigoh da vidim povorku vatrogasaca na Jajačkoj cesti naoružanu muzičkim instrumentima. Zvaše na prvomajxski uranak.

Otrčah u kuhinju...Mama se nasmiješi...Tata me podiže i dohvatih s velikom radošću novu haljinu. Pomogoše mi da se obučem. -Mama, molim te daj mi one bijele soknice, zamolih bojažljivo.-Nemoj dušo, biće ti hladno, obuci dokoljenice...
Više ne smijem da se bunim. Bijelih dokoljenica nemam. Imam samo one šarene- tetka ih donese bratu no njemu bijahu velike. Mada sam znala da se one nekako ne uklapaju s novom haljinicom, odustala sam. Bolje i to nego pantalone.

Dozvoliše mi nakon toga da odlepršam bez doručka. Trčim za drugom dječurlijom rumenih obraza. Stižemo vatrogasce. Poskakujemo za njima i urličemo do mile volje:-ŽIVIOOO PRVI MAJ!

...Tog dana negdje oko podneva nastala je i ona fotografija. Sjetivši se tih nedostajućih bijelih dokoljenica i moje tuge za njima odlučih da obradujem svoje mališane za prvomajxske praznike, premda, danas nema ni prvomajxskih vatri , niti ima prvomajskih uranaka... Ništa zato, prošetaćemo u novoj odjeći do Dunava, a dok ne otplatim kredit snaći ćemo se već nekako.